U dubini vrtloženja iščezavajućeg tugovanja pronađoh stanište spomenka ljubavi. U spinu rotacije subčestićja osjetih srodnost morskih cvjetova i života. Sjedinih zagrljajem nutrinu i vanjštinu u trenutak sreće. Krenuh u dubinu osrčja da osjetim njegov ritam to tajanstveno načelo vremena. Odbrojavam otkucaje iako znam da se vrata srca dnevno otvore i zatvore oko sto tisuća puta. Rekli su mi da srce pamti čulnosti čujnostima svog stanićja i ja pokušah zakoračiti u galeriju njegovih uspomena. Preobrazih se u svijest, odjenuh odoru nevidljive postojanosti u iluziji drevih sanja. Šetam koridorima sjećanja željna žuđenih istina. U ozračju sudbine vidim zrcaljenje prohujalih dana, čujem koračanje vječnosti na stazama toga tajanstvenog carstva. Luna se ogleda u zrcalima hrama života i vabi me u igru sa mjesečevim mjenama. Ostavljaju li one trag u protočnosti svete krvi, pitam čuvaricu tog svetišta. Otisak uspomena na kovitlajućoj stazi njegova pamćenja mi odaje snagu svih neizgovreneih riječi koje zatomljavah u uglovima svjesnosti. Srce je zavodnik i izdajica željenih uzbuđenja, ono je svodovlje nebeskih puteva kojima lutah u danima oluje ruža. Misao se pretače u osrčje ruže u kojoj slutim zatomljene oluje, sve duševne vjetrometrine skrivene u kristalnoj paučini zaborava. Na obzorju srcograda izranja zlatna hostija vjerovanja i svojim sjajem me izvodi iz Platonove špilje u kojoj doživljavah samo sjenke stvarnosti. U nedokučivosti izvorišta ljepote lutam putevima koji ne vode nikamo i stižu na vrulju ljubavi. U beskraju sveprostornosti svevremena vidim bijelu odoru novokrštenja, oblačim Albu svetosti na oltaru vjerovanja, ispijam nektar iz svetoga Grala i volim sve naše odživljene ludosti. Osluškujem smiraj u titrajima života i čujem poeziju tvojih neizgovorenih riječi, vidim leptiricu izgubljenu u tvome pogledu, osjećam snagu nad suzama koje su mi željele zamesti puteve ka dostignuću ljepote potonuća u osrčju ljubavi.
Samstag, 3. März 2012
Freitag, 2. März 2012
Lapis lazuli...
Lazur ljubavne noći se slijevao kapljicama sreće. Skinuo si zvijezdu i darovao mi njen sjaj. Pripitomio si Kerbera pred dverima duše. Zaokružio si svjetlost u geometriju žudnje i prepustio me sili teže da sama ostvarujem dimenziju sna. Izvadio si zlaćanu spiralu iz vječnosti i pretočio je bisernu nisku između tvog i mog neba. Anđeo je pjevušio mjesečevu sonatu prebirući po strunama nebeske harfe. Zavoljela sam nečujnu muziku sfera i tebe ogrnutog rapsodijom boja, tebe donešenog sa Olimpa u vatri ukradenoj bogovima. Luna je prosipala kristale, lapis lazuri kojim je mostove među zvjezdama pretvarala u premosnice između duša, u afrodizijak među srcima, u eliksir putenosti, u osjećanja osjećaja renesansne istine. U tom azurnom plesu vječnosti osjetih božansku lakoću praiskona. U Platoniji otkucava vrijeme izranjajući iz treptaja tvojih očiju. Pred oknima duše se širi ružičnjak lapisnih latica na kojima se prelamaju plameni jezici nježnih zagrljaja. U geometriji sna vidim srce svemira iz kojeg ističe lijek kojim vidam rane prošlosti. Bezgraničje ovog sanjanog ultramarina postaje krug ljubavi. Lazurni dlanovi vječnosti pretaču njene silnice u kalež života. Ruže mirišu sjećanjima na prohujale oluje i tkaju veo kojim nas brane od posrtanja u tužne uspomene.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Donnerstag, 1. März 2012
Davni suncostaj...
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Abonnieren
Posts (Atom)