Silueta tišine...

 

 

Postoje li konture u kojima se krije tišina?  

Koje li je boje ta nečujna magija eonske tajne?  

Slušali smo tišinu u dolini smaragdne rijeke, čuli smo njene bezglasne  titraje, uranjali u rapsodiju njenih boja, kušali njen slad.  U njenim prozirnim koridorima smo susretali ptice čudesnih boja, družili se sa lotosima koji su nas, otvarajući svoje nježne latice, pozdravljali tišinom. Usidrili smo čun sna u središtu njena carstva i promatrali put sunca od istočnog ka zapadnom nebu. Divili se njegovoj igri sa tužnim vrbama i bijelim brezama na obali rijeke.  

Kada je s neba kapnula tišina podnevnog sunca, ljepotom je ubila sjenke koje su se, do tog trena, zrcalile na površini vode.  Iz obližnjeg šaša je u vidokrug dolutala vidra i razbila na trenutak taj tajanstveni ugođaj. Liske poletješe u beskraj pretačući muk u lepet svilenkastih krila.  

Zagrlio si me i upitao, jesi li čula tišinu?  

Vidjela sam njenu nevidljivost, odgovorih utapljajući se, kao leptirica, u jantaru tvojih očiju.  

Danas u tišini naše dnevne sobe pokušavam čuti ono što sam u onom naglom ljetu naučila slušati. Svjetlost suncozlata prkosi odlazećem danu probijajući se kroz staklo prozora i zaobilazeći me slika sjenku moga tijela na parketu. Ti se smiješiš jer osjećaš da se divim njenoj duljini. U sutonima, igrajući se zrakama sunca, sama iz sebe rastem. Otvorih usta pokušavajući izreči to što osjećam. Stavio si prst na usne. Muk mi odgovori tvojim osjećanjem. 

Živimo život pun svjetlosti, igramo sa iluzijom silueta koje nam tišinom potvrđuju prolaznost naših ovozemaljskih tijela, ali siluetu tišine još nismo vidjeli.

Nema je, ne postoji, ona je tek poetična slika sanjanog Raja, tankoćutna glazba duše, rapsodija boja i nevidljiva pratilja sna.   

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Mjeseče, moj sneni ljubavniče.....

Mjeseče, moj sneni ljubavniče...

Mjeseče,

moj sneni ljubavniče!

Sanjajmo noćas u snu sjedinjeni

Noćas me dragane dodirom ne budi

Duša moja, tvojim sjajem ogrljena

U nezemaljskom kraju izgubljena

U kraljevstvu ljepote mi spokoj nudi

Obasjava me srećom, ljepotom me krijepi,

Vatreno plavičastim sjajem za zlo slijepim.

Mjeseče!

Moj drevni sneni ljubavniče

Tvojim zagrljajem budiš ono davno znano

Putove kojima se duša u ovo tijelo vraća

slatkoću postojanja, zagrljaj rijeke ponornice

dok more života nudi okus vrulje s naznakom slano,

Duša moja grli svjetlost tvoga bića

I s ljubavlju slatkasto- svjetlosni zagrljaj uzvraća.

Mjeseče!

Moj drevni ljubavniče

Zagrli me lavom vulkanskoga sjaja

Plavetnilom nebeskoga zmaja

Zvjezdanim krijesnicama bez kraja

Putokaz na zvjezdanim stazama,

na Svemirskom beskraju raskršće,

u nepostojanju trenutak istine mi budi,

jer kad uhvati me luđačko- ljudski nemir ludi

u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće

sretna osjećam da me ljubav u snove snubi.

Mjeseče!

Dragi moj sneni ljubavniče!

Hvala ti na svjetlosnom zagrljaju iz kojeg izrasta moj vječni ljubičasti san!

 

http://requiem-ljubavi.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Oči boje sna

Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala, živio si tako daleko da do tebe nije stizao moj u snovima napisani stih, nisu te mogla dotaknuti kristalna slova mojih osjećanja, niti zvjezdane note mojih sonata. Živio si sakriven od mojih nastojanja da na oltaru od snova zapalimo svijeću drevnih snoviđenja. Stajala sam na palubi poludjele lađe i činilo mi se da ne vidim obalu spasenja od noćnih mora, da nemogu dosegnuti davno napuštene puteve ka željenoj oazi već polako zatamljelog sunca, da nikada neću stići do sanjanog vrhunca. Bio si tek slika koju sam uvijek sakrivala u jučer, ostavljala u nekom prošlom trenutku, zakopavala u dubinu pješćanih dina, da je pješćana oluja pustinje osjećaja ne razbije u krhotine porculanskih sjećanja, da ne postaneš sličan razbijenom lutku. Živio si u zemlji iz koje znakovi nisu dolazili, živio si iza zida kroz koji osmijesi neba nisu prolazili, postojao si u snovima iz kojih sume  krici neživljenja budili. Tada sam lutala nebeskim stazama i povjeravala se mjesečini, uranjala osamljena u ljubičastu boju novih zora, naslućivala tvoje disanje u tada nedohvatnoj daljini i osluškivala melodiju tvoga srca u šumovima uzburkanog osjećajnog mora.Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, drugovala sa zvjezdanim prahom i spiralnom vrtnjom neba, tražila utjehu u samoći koja nezaustavljivo na  uplakano srce vreba, gubila se u bespućima žudnje, u mirisima izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje iz djetinjih snova. Postajao si razlomljena slika u katedrali sjećanja, na oknima duše se svjetlost prelamala u Chagallove slike željenog kraljevstva sakrivenog u zemlji iz koje šaputava svjetlost tvoje duše nije dosezala do mog sluha. Znala sam da postojiš, stajao si u uspomenama nevidljiv, ponekad nezamisljiv, ali pričinjalo mi se da si u moje grudi nekom nadnaravnom silom stavio svoje srce. Osjećala sam odkucaje daljine i titraje tvoga bila u ponornicama koje šaputale tvoje ime. U jednom čudesnom, tajnovitom, neobjašnjivom, ali nezaboravnom trenutku, u vlaku koji me je nosio u zemlju iz koje pisma nisu stizala, začuh šapat tvoga srca i vidjeh svoj lik u tvojim očima.    

http://sretan-trenutak.blogspot.com/    

Na obroncima snova.

Stojim zatvorenih očiju na obroncima snova. Bojim se zakoračiti u svilenkastu svjetlost buđenja, bojim se otvoriti vjeđe, bojim se izdahnuti ovaj opijum protekle noći, bojim se da ne otrgnem laticu cvijeta sa kristalnom suzom neba u kojoj se zrcale vrata kroz koja moramo proći da san nikada ne prestane, da izađemo iz pustinje u kojoj štekće hijena nesretna srca, nad kojom kruži ptica grabljivica, da ne vidim ženu na obali, utvaru koja nas je optuživala i sudila u isto vrijeme. Vraćam se u san, da ne vidim crnu pticu koja kruži nad našim životom, da ne slušam glas bezimenih sudaca naše stvarnosti. Iza spuštenih trepavica je vrijeme stalo, zaustavilo se u kristalnoj suzi koja nas je donijela u željenu, mirnu luku na otoku sreće. Nebo je probudilo vjetar, zatvorilo sve prošle oluje u tmurne oblake koji odnesoše sve naše tuge u neko drugo vrijeme, u neki drugi prostor, u neki zaboravljeni, davno dosanjani san. Ostali smo samo ti i ja zagrljeni u kristalnoj nebeskoj galiji iznad uvale na kraju svijeta koja miriše lijepim uspomenama i ljubavlju. Opraštam svima koji su nam sudili, opraštam svima koji su nas žigosali užarenim riječima mržnje, opraštam svima jer znam da u trenutcima svojih unutarnjih nemira nisu znali što čine. Uranjam u tišinu davnih snoviđenja, uživam u ovoj tišini koja je puna milovanja i svjetlosne muzike koja nas odnosi kroz vrata na kojima su zvjezdanim slovima urezana naša imena. Tu u svijetu satkanom od snova morske orgulje sviraju sonatu od ljubavi i zaglušuju krik ptica grabljivica, zaglušuju štektanje hijene, zaglušuju glas bezimene porote koju ostavismo u svijetu nekih nama stranih iluzija.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-60.htm#284

Želim ti vrijeme..........

Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
tvoje vrijeme u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti......šaputala mi je majka tu želju kao uspavanku koju još uvijek čujem kao šaputavu svjetlost njenog nježnog bića. Stavih je kao znamen lakoći postojanja na prvu stranicu moje knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta" i tako poželjeh svakom čovjeku vrijeme u kojem će osjećati spiralnu dinamiku ljubavi.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Buđenje na obali jezera sudbine

Riječi koje smo godinama izgovarali su bile kao mekani dlanovi kojima smo milovali dušu. Te čudesne riječi pune mirisa i boja, riječi koje su sa tvojih usana dolijetale u srce i kao lastavice najavljivale proljeće sna zatihnuše u buri strahova koja se uskovitlala u nama. Promijenili smo temu, iako to nismo željeli, morali smo promijenuti temu.  Jedne noći začuh tišinu u odkucajima nasvetije posude na svijetu i uzvratih šutnjom da ne probudim zle duhove koji su kao paučina visjeli nad sudbinom. Nije te bilo te noći da vidiš kako se jedan veliki pauk uvlačio u san. Ukrala te je neman i odvela u bijele dvore u kojima se širi miris smrti.

Na zaleđenom jezeru sudbine se odigravala predstava našega života, a je se nisam usudila zakoračiti na led da ne potrošim darovano nam vrijeme, da ne razbijem sliku u kojoj se zrcalila tvoja duša. Umotah se u ljubičasti san i osanjah tvoju daljinu na obali jezera. Začuh šapat, tvoje obećanje da ćeš se vratiti i pomaknuti veo tuge i straha kroz koji sada prolazi samo ledeni dah strahova. To nije bio san u kojem sam sretala toplinu juga, to je bio san u kojem se zemlja prestala vrtjeti oko sunca, san u kojem sam osjećala blizinu pauka koji je pleo svoju mrežu oko uzdrhatale leptirice. 

Povezah se sa demonom koji se smijao smijehom zlog pobjednika, osmjehnuh mu se  da zaustavim plimu straha, da ne dozvolim da se nježna površina vjerovanja raspukne kao kristalna vaza u kojoj smo njegovali pupoljke života.

Tišina srca je postajala sve zamornija, tišina koja me je inače smirivala je sada trajala predugo i ja vrisnuh krikom ranjenog galeba, zagluših smijeh demona, vidjeh pauka u odlasku i osjetih treptaje oslobođene leptirice u sebi.  

Probudih se na obali jezera sudbine pokrivena kapljicama vode i zrcaljenjem sunčane svijetlosti. Jedna lastavica je sletjela u moje srce i najavila duši kraj zime.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

U panorami srca

U panorami usnulog srca, u trenutku kada svitanje grli tamu i razbija koprenu kiše protekle noći, vidim tragove jednog neodsanjanog sna. Iza još uvijek spuštenih trepavica prepoznah lik ljubomornog boga ljubavi i siluetu boginje lova.  Vidjeh kako napinje luk i kako strijela satkana od mjesećeva srebra leti u beskraj sna. Pokušah pružiti ruke da zaustavim umiranje, ali u tom trenu na nebu zasja orionovo sazviježđe. Srce prestade otkucavati svoje probne odkucaje i zatreperi strahom.

Potražih istinu u duši i šapnuh, povedi me do zenita, da čujem kako odkucava podne u državi sunca. Kao stih jednog davno pročitanog epa, istina spusti svjetlucavu nit i povede me kroz labirint lažnih osmijeha i pokazujući mi svoje lice dokazuje da je ona trenutak, iskra u mraku, zlatna zraka sunca u pejsažu duše. Osluhnuh romore iz dubine postojanja i osjetih smirenje. Na granici sna i jave vidjeh svjetlost  koja je utirala nove staze, puteve to tog trena neprohodne za moje korake, vidjeh vatru nad siluetom sumnje i osjetih rađanje novog početka. Na horizontu, tamo gdje se miluju nebo i ocean života zaiskri svitanje.

Otvorih oči, na jastuku pored mene se još u dubokom snu smiješila moja istina o životu. Zraka sunca se spustila na njegovo lice, on otvori oči i ja u dubini  njegova pogleda prepoznah sreću u dolasku.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Srcem srcu

 

 

Metafora besmisla...

Bilo je to davno… u Zürichu… stajala sam pred Kunsthausom i promatrala Rodinova „Vrata pakla“… skulpturu koja metaforički predstavlja besmisao života... inspirirana Michelangelovim posljednjim sudom, Delacroixovom, Danteovom i Vergilijevom imaginacijom prelaska rijeke Stiks i ovjekoveječena gipsanim odljevom pohranjenim u d'Orsay muzeju u Parizu ... osjećala sam prisutnost Thanatosovog carstva… tugu u elegiji vjetra koji se provlačio kroz kosu. Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo koja svoju dušu umataš tišinom prohujalog vremena?

Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona… Na brežuljku u bijelim dvorima je bolovao pjesnik… stihovi njegove pjesme su probijali zid tišine…
 

Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku

U starom jedrenjaku negdje daleko

I ostavite me samog s mojom gitarom

Neka mjesto mene živi drugi netko…

Oćutih bol djeteta iz dalekog Sijama, ljubav se hrvala sa mačem koji je rezao Gordijev čvor u kojem je bila spletena zločud genoma, spaljivanje nemani do pepela… Tiho kao crna pantera se spuštala noć… Demoni su plesali svoj nevidljivi ples… Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol koja je bridila krvnim žilama i branila me od potonuća u more zlih slutnji.

"Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme

Gdje ništa više nije po starom

I izgubite negdje na otoku nekom

Mene sa psom i gitarom…"

Osjetih pjesmu kao crnu slutnju… ponavljajuća molba je razdirala svijest… dotaknuh skulpturu… tu tajanstvenu viziju vrata iz kojih se skriva nepoznato bdijenje u vječnoj vatri… figurice su me gledale očima patnika… šapnuh… povedite nas braćo negdje daleko… nevjerna je nama ova zemlja stara… ne znam koliko dugo sam stajala na kiši… kažnjavala sam samu sebe…

Drhtala kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica sa jedrenjaka koji je tonuo u ledenom moru nadanja… mokra do kože osjetih uzaludnost tugovanja… vrata pakla su zablještala pod svjetlom tek zapaljenog reflektora… pogledah u mislioca… osjetih kovitlanje misli… osjećaj nemoći je nestajao… u svijesti mi sinu Rodinova poruka… pakao nosimo u sebi… krenuh kući…

Kada je Danica objavila zoru osjetih smiraj misli… nestajanje zlih slutnji… umjesto vrata pakla vidjeh viziju bjele golubice sa granćicom maslinova drveta u kljunu…

 



Srcem srcu danas šapućem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj svoje dobrote i rastjeraj sve oblake tuge nad hridima ljudske strahote. Kapljicama strasti gasi žeđ ožednjelima, žednima u na izvoru nespoznate dobrote, pokaži put tragačima bisera što izgubljenu sreću traže i ne osjećaju snagu tvoje, na vratima duše, vječne straže. Svim toplim dahom osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju i od svjetlosnih zrnaca tminu stvaraju. Srce, ti čudesna galijo puna ljudske dobrote, usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez ljubavi i toplote. Postani sunčana oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj tugom isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova, budi srce tužnom srcu u osjećaja pustari.
 

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Čuvarica snova

Nad sjevernim je nebom čuvarica snova prosula svoj sjaj, sa zvjezdama se igra sa sjajem punog mjeseca u duše nemirne ulazi, poziva ih na ponoćni bal.

Na paperju mekom jedno srce spava, nemirno od bola što mu dušu grli, izmučeno strahom od nemani strašne, s vrućicom se hrva, Kerbera se boji. Morfeus nad uzglavljem bdije, prstima božanskim strune snova dodiruje, sklada pjesmu tihu, zvukom bajnim vodi ljubav vječnu ka portama svijetla, ka slobodi snova. Ne, nije kao u priči, nije ponavljanje prastaroga mita, Euridika je samo žudnja, čežnja, strah od smrti strašne koja bdije nad  ljubavi budnoga mladića. Na baršunu mekom, odigrava se bajka lijepog snoviđenja, na rampi mjesečva sjaja dva srca plešu ljubavni ples divnog sjedinjenja. Snovi u zagrljaju srebra na zvjezdanom moru galijom cvijetnom u beskraj se dižu i iznenada do vrhunca svijeta stižu.  Morfeus sneno svira ljubavnu baladu, Euridika sniva u tom nježnom zvučnom zagrljaju, a ponoć, čuvarica noćnih tajni, se zvjezdanim prahom tiho uvlači u budnost, opija i blaži snagu mjesećava sjaja, smiruje poludjele misli, liječi ranu uzdrhtalog srca, troglavu zvijer u legendu vraća, a nesretnog mladića uvlaći u san.

Tu na vrhu svijeta, u svijetu bogova i bajki, na palubi cvijetnog broda, od zvjezdanih niti postelju im slaže, ponoć ta sjetna čuvarica snova, na uzglavlje prosipa venerino zlato, mjesećevim sjajem ih pokriva, od utvara ih brani da u svjetlosnom zagrljaju dosanjaju neodsanjani san.

Strunama nebeske harfe im uspavanku svira,  njišući zibku valovima snova, bdije kao majka na usnulom djecom i šapuće im nježno.

Morfeus i Euridika, to je tek legenda o nesreći drevnoj, o osveti bogova i zlim priviđenjima, snivajte sada sretni svoja davna snoviđenja. 

Na uzgalvlju mekom dva se srca smiješe, smiješe se ljepoti, trenutku toplote, zagrljaju te čudesne dobrote dok daleko od Hada plovi njihova cvijetna lađa, a u dušama snenim novo svitanje se rađa.

Nečujno i elegantno kao pantera, odlazi čuvarica snova,  kreće ka jugu da tamo razbije nadolazeću tminu, da snenim srcima na južnome polu uspavanku svira i šapuće o ljepoti snova, o lakoći vjerovanja, o ljubavi vječnoj što ubija tamu legendarnog Hada.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Ples srca

U osmijesima pradjedova osjećam titraje, izvorište ljepote, vrelo moje duše. Uranjam u mikrokozmos i pronalazim krhotine one davne mene. Razbijeno zrcalo svijesti. Tu nema ove mene. Odbaćeni krug davnog vjerovanja zaokružuje zaborav. Odbijam poruke  iz bezdana, nebo mi nije naklonjeno. Uzdrhtalo srce još uvijek pleše ritmom  prohujalog vremena. Ja, svjedokinja potonuća želja na dno oceana.  Promatram usnule školjke mog podmorja, svjedokinje zaboravljene poezije.
Izranjam, uzdižem se na pučinu zbilje. U dubini tvog jantarnog pogleda pronalazim izgubljenu sebe. Nad humkom nedosanjanog sna Mjesec. U sjaju mjesečine očitavam  nadahnuće, dolazeću ljepotu izričaja. Osjećam titraje srca i ritam genetskog koda mog postojanja.  Konzonance i disonace oslikavaju sliku prohujalih godina. Sunce i Luna su otac i majka našeg trajanja... u poestskom snu. 
Poetsko nebo je zasjalo ljepotom nvog izriaja. Osjetih, nisam više bjegunica sebe iz sebe. Tu sam. Vrijeme je stalo. Trenutak prolaznosti se zrcali u odaji odraza i odjeka. Oživjeh vrhunac samoće, začuh glas jata. Pozvalo me u trajanje u poetskom snu... 
Krenuh.  Osjetih u sidrištu srca sidro istine. Ljubavlju ovjenčani istinom trenutka žigosani sa simfonijom univerzuma sjedinjujemo... 
Volim ovaj trenutak povratka snu iz kojeg sam željela pobjeći... 

Hvala poetskom nebu koje me nije izdalo...

Usretćlo me... oživjelo ples srca ritmom ovog vremena.

 

 

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Arkadija u srcu.

Zaustavljeni u sretnom trenutku, na vratima vremena postajemo sudionici osunčanog sna u kojem skladamo najsuptilniju simfoniju univerzuma, sudjelujemo u ostvarenju lijepih snoviđenja. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta, vjekovima oslikavanog svijeta, nježnom svirkom trstenice, na nas već stoljećima čeka Pan, bog pastira i poziva nas u drevni san. Shvatila sam prevaru u onome što smo stoljećima opisivali atributima ljepote, u onome čime smo se tek zavaravali. Osjetih da je to bila iluzija tuđeg sna. Ta vječno sanjana, ta poetična slika raja, ta vječno željena zemlja je tu, nosim je u srcu, pomislih gledajući laste kako dolaze. Mislili smo jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i tragovi želje na obrazima. Suton otvori oči neba, da ne zalutam u tmini čežnje, a šapat duše univerzuma dotaknu moje uzdrhtalo srce, obgrli ga tonovima svjetlosne muzike u koju je bilo utkano tkivo ljubavi, imginarni most koji nas je oduvjek sjedinjavao. Bilo je Jakovljevo, nad mojim čelom je iskrila mliječna staza, zvjezdani put ka nekoj novoj istini. Orionovo sazvježđe je prosulo zlaćanu prašinu, Jakovljeve ljestve, trag treperave sreće među svilenim jastucima, a mi blagošću neba dotaknuti, šapatom svjetlosnih duša ohrabreni utonusmo u dubine unutarnjeg svemira, u novi san.
Osjetiš li dok toneš u snove dodir mojih misli utkanih u dlanove mjesečine koji klize tvojim obrazima, osjećaš li oblik sna u koji te pretvaram. Šapatom oblikujem tvoj lik u svjetlosnu muziku beskraja, bojim te pastelnim nijansama vječno sanjanoga Raja, slušam tvoj glas okupan plamenim jezicima u vjetru koji se širi Arkadijom i donosi miris ljeta. U svjetlosti tvoje blizine, u iskrici one iste svjetlosti iz koje izranja ljubav, u sebi iskonskom tišinom tebe u tebi ljubim, a ti mi odgovaraš osmijehom utkanim u zvuke Panove frule. Spokojno odrastamo u srcu i gazimo vrijeme pogledom koji postaje svjetlosni zagrljaj, zagrljaj u kojem vrijeme ne postoji. Sretni se događamo u toj ljepoti bez čekanja jer trajemo u sretnom trenutku koji ne poznaje daljinu i ne priznaje rastanke. Milovani prstima mesečine nestajemo u lakoći molitve kojom pozdravljemo noć, tu ljepoticu koja nas sjedinjuje odorom vjerovanja u ljubav.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Otajstvo tuge



Sjedim zaogrnuta velom vječnih ljepota, sjedim u tmini vremena zagrljena svjetlošću sretnog trenutka, gledam san u tvojim očima i pričinja mi se da trajemo u toj lakoći već eonima. Tvoja ruka na mom ramenu sjedinjuje sjenke naših duša koje se zrcale u svjetlu neba i tmini pakla kroz koji smo koračali ne ostavljajući tragove postojanja. U plamenim jezicima prošlih boli su ostale samo neisplakane suze, dijamantno znamenje mjeseci i dana koji nisu bili vrijeme, bili su samo strahom ogrnuti trenutci danas pretvoreni u izobličene slike nemoći. U ovoj tek dolazećoj jeseni se sutoni izljevaju smirajima, a mi šutnjom pozdravljamo Venerine izlaske na scenu darovanog nam života. Osluškujemo tišinu snoćavanja i tajimo tuge koje su nas hranile u noćima samoće. Svjetlosna muzika ovog trenutka najavljuje kraj dugo slušanih opijela i tonovima obznanjuje neke nove poruke, odkriva melodiju buđenja u ovom zagrljaju sreće. Šutnjom dodirujem ovo čarobno sada i opraštam se od prošlosti, zaboravljam muku raspinjanja na križ, zaboravljam stigme kojima su te žigosali dok si tijelom umirao, a dušom izrastao iznad ledenog zagrljaja smrti. Osjećam da smo živjeli bez grijeha jer sve što smo činili je bila tek želja za otkinućem od korijenja kojima smo bili vezani za nepostojanje u sebi, za pripadanje nečemu što smo osjećali kao obavezu. Ugasnuli osmjeh djeteta u meni je bio pepeo na kojem se gasila i zadnja iskra veselja, a šamani vremena su bubnjevima najavljivali odlazak stazama svemira, nepoznatim drumovima ka nepoznatim daljinama. Bili smo skitnice nekom nepoznatom galaksijom, svijetom u kojem nije bilo svitanja ni sutona, samo prašina u učmalom sivilu nekog, nama tuđeg vremena, vremena punog teškog, od straha i tuge satkanog, bremena. To je bilo nepostojanje u trenutku, životarenje bez žudnje i nemira, trajanje u samo jednoj jedinoj želji. Željeli smo oglušiti i oslijepiti za sve poticaje unutarnjeg svijeta, željeli smo ugušiti bubnjeve kojima su već odlutale duše slavile tvoj dolazak, željeli smo se probuditi na pješčanom žalu naših naglih ljeta i gledati kako se rađaju biseri. Da dragi moj pjesniče bili smo putnici bez prostora i vremena, dva zrnca zvjezdanoga praha koja su omeđila beskraj u kojem smo tražili spasenje, mir u iskustvima pradavnih svitanja, sreću u sjećanjima prošlih sutona. Iz tkiva drevnih postojanja smo tkali priču sa sretnim završetkom da bi njome pronašli izvor svijetlosti koje smo se odrekli jer smo u nju, u onom sudbonosnom trentku izgovorene istine, prestali vjerovati. Od koraka bez tragova u mraku smo pravili putokaze ka ničemu, a onda iznenada ugledasmo tračak nade, prognanu svjetlost koja se ranjena, ali naša, vraćala na pepeo da potpali zapretenu vatru vjerovanja vraćajući nam, na mjesecima tužna lica, djetinje osmijehe.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Igra sa vrtlogom nevidljivog vretena.

U djeliću trenutka vidjeh zadnje kapi prohujalih kiša koje su ostavile kristalni trag u njegovoj duši. Nad srcem je bdijelo podne puno treperavih čestica koje su plesale krug na koordinatama sna. Svemir je mirovao tajanstvenom eksplozijom boja i tišinom svjetlosti koja je skladala spiralu dolazećih zvukova. Na orkanskim visovima želja vjetar se igrao sa vrtlogom nevidljivog vretena i zatvarao atome strasti u kozmičku energiju vječnosti. U sutonu izađoh iz putanje duše i zaronih u orbitu nečeg nepoznatog što se tek naziralo na istoku znatiželjnog uma. Gledala sam prazninu koje nije bilo, uspinjala sam se okomitom stijenkom žudnje da osjetim vertikalni mir polja u kojem procvjetaše pupljci ljubičastog cvijeća. Koraci iz nekog davnog snoviđenja probiše zvučni zid nutarnje gluhoće i satkaše dugu na horizontu buđenja. Na spiralnoj putanji sjećanja zaiskri zlatna škrinja puna prošlih strahova. Nevidljiva ruka sudbine podignu poklopac i ja začuh neisplakane tuge kako napuštaju dubine nutrine i nestaju u nedohvatnim širinama prohujalog vremena. Praskozorje novog trenutka prosu svjetlost u koordinate srca i zaobli prostor duše u novu dimeziju postojanja. Probudih se u tonovima nečeg nepoznatog u meni. Kroz kristalnu prizmu svitanja vidjeh sunce kako gasi tminu i pali svijeće praiskonskih vjerovanja. Veliki prasak nutarnjeg svemira je probio trodimenzionalno nepostojanje i propustio svjetlost u treptaj mog još snenog oka. Kristali prošlih kiša oživješe novim bojama i zatvoriše trenutak u riznicu postojanja.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Jezik tišine

 

 

 

Stigao je tišinom zvijezdanoga praha, govorio je jezikom tišine, grlio je tišinom uzbuđenja, milovao tišinom svjetlosnoga bića i postao je glasnik tišine u mojoj uzavreloj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta u kojem mirisi šapuću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru je gorila svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te čudesne ljepote i začuh glas sunca. To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlaćane spirale, vidjeh vrtnju čudesnog vretena koje nas je tišinom svjetlosnih niti povezalo u zajedništvo ljubičastog sna koji u tišini uzavrelih duša još uvijek sanjamo. Govori mi, da, uvijek mi govori jezikom ove čudesne tišine u kojoj odslušah najsuptilniju melodiju postojanja, sonatu o ljubavi koja se rađa i traje u tišini osjetila.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/