U dubini vrtloženja iščezavajućeg tugovanja pronađoh stanište spomenka ljubavi. U spinu rotacije subčestićja osjetih srodnost morskih cvjetova i života. Sjedinih zagrljajem nutrinu i vanjštinu u trenutak sreće. Krenuh u dubinu osrčja da osjetim njegov ritam to tajanstveno načelo vremena. Odbrojavam otkucaje iako znam da se vrata srca dnevno otvore i zatvore oko sto tisuća puta. Rekli su mi da srce pamti čulnosti čujnostima svog stanićja i ja pokušah zakoračiti u galeriju njegovih uspomena. Preobrazih se u svijest, odjenuh odoru nevidljive postojanosti u iluziji drevih sanja. Šetam koridorima sjećanja željna žuđenih istina. U ozračju sudbine vidim zrcaljenje prohujalih dana, čujem koračanje vječnosti na stazama toga tajanstvenog carstva. Luna se ogleda u zrcalima hrama života i vabi me u igru sa mjesečevim mjenama. Ostavljaju li one trag u protočnosti svete krvi, pitam čuvaricu tog svetišta. Otisak uspomena na kovitlajućoj stazi njegova pamćenja mi odaje snagu svih neizgovreneih riječi koje zatomljavah u uglovima svjesnosti. Srce je zavodnik i izdajica željenih uzbuđenja, ono je svodovlje nebeskih puteva kojima lutah u danima oluje ruža. Misao se pretače u osrčje ruže u kojoj slutim zatomljene oluje, sve duševne vjetrometrine skrivene u kristalnoj paučini zaborava. Na obzorju srcograda izranja zlatna hostija vjerovanja i svojim sjajem me izvodi iz Platonove špilje u kojoj doživljavah samo sjenke stvarnosti. U nedokučivosti izvorišta ljepote lutam putevima koji ne vode nikamo i stižu na vrulju ljubavi. U beskraju sveprostornosti svevremena vidim bijelu odoru novokrštenja, oblačim Albu svetosti na oltaru vjerovanja, ispijam nektar iz svetoga Grala i volim sve naše odživljene ludosti. Osluškujem smiraj u titrajima života i čujem poeziju tvojih neizgovorenih riječi, vidim leptiricu izgubljenu u tvome pogledu, osjećam snagu nad suzama koje su mi željele zamesti puteve ka dostignuću ljepote potonuća u osrčju ljubavi.
