Što joj je kazivalo podne toga dana?
Život pod groznim suncem...
Korito velike rijeke vremena bez vode...
Bila je žedna, a uokolo nje mrak pod rascvjetalim suncem,
zenit sparnoga dana izazva sljepilo osjetila.......
Zalutala je u močvari nekog nedosanjanog sna.
Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama,
željela je slušati tišinu, a svuda uokolo zvukovi tuđih života,
željela je sanjati, a budili su je krici prošlosti.
Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima
ona krenu rijekom bez povratka.
Na rubu svijesti, u davno pročitanom stihu, začu glas istine:
"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"
a onda ponovo zvukovi tuđih života,
oko nje mrak, a u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan,
a ona još nije vidjela sunce,
u zenitu tog čudesnog sparnog dana.
Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan i
ona osjeti pramen njegove kose među prstima.
Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u zenitu
razbijajući sparinu toga dana...
Opijena blagošću njegovih očiju zaboravi put nazad...
njen lagani čun zaluta među lotose.
Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca, a
onda jutarnja rosa...
čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno, suho korito rijeke
progovori toplinom...
Ona plagano skinu svilenu haljinu.
Ljeto, to naglo ljeto se bližilo kraju,
jesen je stigla tiho, cvijeće je umiralo u vrtovima,
a rijeka bez povratka je
živjela ljepotom prohujalih dana...
I ja sam živjela u Arkadiji,
pomisli ona dok su laste letjele prema jugu
Mislili su jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi sreće na obrazima. Kiše su počele...
a oni su spavali na jastucima želja.
Vjetar je podigao zastor, da daljina bude bliža.
On joj je objasnio mjesečinom tugu rastanka...
Ispijali su vino sreće...
suze pomiješane s ljepotom prošlih zagrljaja,
jedini tragovi na njenoj svilenoj postelji...
U utrobi sjećanja davne minijature...
Koračam tepihom sna i čekam svitanje ovoga danana ovoj hridi daljine, na obali mora koje ljubi neboi slavi novo svitanje.
Život pod groznim suncem...
Korito velike rijeke vremena bez vode...
Bila je žedna, a uokolo nje mrak pod rascvjetalim suncem,
zenit sparnoga dana izazva sljepilo osjetila.......
Zalutala je u močvari nekog nedosanjanog sna.
Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama,
željela je slušati tišinu, a svuda uokolo zvukovi tuđih života,
željela je sanjati, a budili su je krici prošlosti.
Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima
ona krenu rijekom bez povratka.
Na rubu svijesti, u davno pročitanom stihu, začu glas istine:
"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"
a onda ponovo zvukovi tuđih života,
oko nje mrak, a u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan,
a ona još nije vidjela sunce,
u zenitu tog čudesnog sparnog dana.
Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan i
ona osjeti pramen njegove kose među prstima.
Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u zenitu
razbijajući sparinu toga dana...
Opijena blagošću njegovih očiju zaboravi put nazad...
njen lagani čun zaluta među lotose.
Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca, a
onda jutarnja rosa...
čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno, suho korito rijeke
progovori toplinom...
Ona plagano skinu svilenu haljinu.
Ljeto, to naglo ljeto se bližilo kraju,
jesen je stigla tiho, cvijeće je umiralo u vrtovima,
a rijeka bez povratka je
živjela ljepotom prohujalih dana...
I ja sam živjela u Arkadiji,
pomisli ona dok su laste letjele prema jugu
Mislili su jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi sreće na obrazima. Kiše su počele...
a oni su spavali na jastucima želja.
Vjetar je podigao zastor, da daljina bude bliža.
On joj je objasnio mjesečinom tugu rastanka...
Ispijali su vino sreće...
suze pomiješane s ljepotom prošlih zagrljaja,
jedini tragovi na njenoj svilenoj postelji...
U utrobi sjećanja davne minijature...
Koračam tepihom sna i čekam svitanje ovoga danana ovoj hridi daljine, na obali mora koje ljubi neboi slavi novo svitanje.
Noć i dan sjedinjeni u srpanjskom jutrenju,kao dolutala lastavica savih gnijezdo u utrobi sjećanja, sakrih se u njedra evolucije, u predklijetku vječnosti.
Vraćam se na početak, na vrulju ritma, u načelo vremena, u mnogoprotežnost beztjelesja, u zgusnuće do ćelije,
molekule, amebe, ribe,
guštera, četvoronožca. Plešem eonski tango, krotim kaos, klizim kroz tisućljeća, kroz evoluciju primata. Astralophitekus, Homo Habilis,Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens Homo Sapiens Sapiens.
Na dverima zbilje anđeo čuvar s prstom zaborava na usnama, Sofija, majka svijetla i svježina zraka. U prizmi trenutka prelamanje sunčanih zraka, u oku razlomljene slika zaborava kaleidoskopska istina prohujalog, vječno postojeća crtica poezije vremena.
Budi se novi ritam, ritam disanja i šapatazavoli dan u kojem se budiš.
Koračam žamorom zrelosti i čujem tišinu sa vrela djetinjstvai budim usnulo sunce da odvojim dan i noć, da bude svitanjeda vidim bjelinu dnevne svijetlosti i tebe u ljepoti ovog jutrenja.
Ljubav pruža svoje meke dlanove, zaokružuje život u vječni san ljepotu postojanja.
Čujem je u vjetru, vidim u očima neba, prepoznajem u Suncu Ti si usnulo sunce u ljubičastom snu, griješ mi obraze pogledom što gori vječnom vatrom.
Orionovo sazvježđe zatreperi na nebu
i prosu kao zlaćanu prašinu
Jakobove ljestve,
Ljubav stvori dvorac među zvjezdama...
mliječnom stazom povezani,
u krugovima sna sjedinjeni
više se nikad nisu morali rastajati...
Vraćam se na početak, na vrulju ritma, u načelo vremena, u mnogoprotežnost beztjelesja, u zgusnuće do ćelije,
molekule, amebe, ribe,
guštera, četvoronožca. Plešem eonski tango, krotim kaos, klizim kroz tisućljeća, kroz evoluciju primata. Astralophitekus, Homo Habilis,Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens Homo Sapiens Sapiens.
Na dverima zbilje anđeo čuvar s prstom zaborava na usnama, Sofija, majka svijetla i svježina zraka. U prizmi trenutka prelamanje sunčanih zraka, u oku razlomljene slika zaborava kaleidoskopska istina prohujalog, vječno postojeća crtica poezije vremena.
Budi se novi ritam, ritam disanja i šapatazavoli dan u kojem se budiš.
Koračam žamorom zrelosti i čujem tišinu sa vrela djetinjstvai budim usnulo sunce da odvojim dan i noć, da bude svitanjeda vidim bjelinu dnevne svijetlosti i tebe u ljepoti ovog jutrenja.
Ljubav pruža svoje meke dlanove, zaokružuje život u vječni san ljepotu postojanja.
Čujem je u vjetru, vidim u očima neba, prepoznajem u Suncu Ti si usnulo sunce u ljubičastom snu, griješ mi obraze pogledom što gori vječnom vatrom.
Orionovo sazvježđe zatreperi na nebu
i prosu kao zlaćanu prašinu
Jakobove ljestve,
Ljubav stvori dvorac među zvjezdama...
mliječnom stazom povezani,
u krugovima sna sjedinjeni
više se nikad nisu morali rastajati...
