Oćutih kapanje kristalnih suza vječnosti, probudih se iz nedosanjanog sna o prijateljstvu i zaustavih uzburkanost srca. Zakoračih u vrijeme oluje ruža i odživjeh bol izazvanu oštricom nevidljivog bodeža izronjenog iz nekada nježnog izričaja sjenke duše. Krenuh još jednom trnovitim stazama ka zvjezdanom nebu svjesnosti, uđoh u Platonovo nebo ideja. U etici i estetici vjerovanja u ljubav, koja je sišla s neba da bi oplemenila materiju i darovala joj moralnu snagu, uranjam u sjećanja, lutam koridorima uspomena, preispitujem samu sebe, bljeskom novih ideja osvjetljavam one davne odluke u koje sam vjerovala. Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama, Kantova misao postaje šaputava svjetlost uma. Pitam se zašto sam se odlučivala za korake neprohodnom prašumom tuđih vjerovanja, zašto sam si pokušavala prokrčiti put kroz džunglu meni stranih uvjerenja. Odgovor se krije u samom pitanju. Zašto, to je vječno pitanje sa tisuću odgovora. U kristalnom labirintu svjesnosti se prelamanjem sunčanih zraka uma gubi trag iskrenosti kojoj sam vjerovala. Svijest pokušava osvijetliti puteve zaboravu, provesti me mirnu kroz žižu bitnosti i izvesti iz virtualnih spletki oslobođenu od ranojutarnjih pozdrava i ciničnog tituliranja dobro ti jutro "carice" . Kako sam mogla povjerovati u iskrenost tog, od mnogih, ismijavanog atributa osobnosti? Promatram kako se pale oči neba u ovoj prvomajskoj večeri i osjećam titranje nutarnje svjetlosti. Teško je priznati samome sebi zabludu, ali moralni zakon duše me tješi vjerovanjem da će sutra biti bolje.
Bolno je slušati jecaje, iskrenim povjerenjem okrunjene, srodne duše, tužno je gledati njeno svjesno utapljanje u oceanu svojih davno izgovorenih laži, žalosno je sudjelovati u nestajanju sjaja slike koja još uvijek ima svoje mjesto u galeriji uspomena. Kako sam joj vjerovala, da, vjerovala sam joj do srži zadnje točke zlaćane spirale koja sjedinjuje sve točke u jednu jedinu, u božansku iskru istinskog postojanja. Promatram njeno lepršanje iznad ponora prevrtljivosti i nadam se da će uistinu pronaći nebeske pejsaže u kojima će se zrcaliti ona sama u sebi samoj. Uzdižem se iznad krune darovanog joj povjerenja, ali ne dozvoljavam zrnu sumnje da mi zatruje dušu. Svaka odluka je bila moj izbor.
Nema je, ne postoji krivnja izvan kristalnog zamka svjesti. U koridorima tog zdanja se šunjaju utisci koji nas omamljuju i ponekad odvode u neprohodnu guštaru tuđe svjesnosti. Dok ne upoznamo tog stranca u sebi osuđeni smo da budemo žrtve sebe samoga, žrtve svoje odluke, svoga izbora. Krivo je uvjerenje da u ljubavi i prijateljstvu netko nekome daruje dio sebe, u tom tajastvenom kolopletu iskrenosti i povjerenja ne postoji suma djelova nego čudesno, čarobna cjelina u kojoj se prelamaju svjetlosne zrake duša u simfoniju zajedništva. U dijalogu se pronalaze putevi ka istinama, otvarju oči sljepočama duša, uši gluhoći osjećanja. Iskreni šapati su hrana gladnima snova, nektar žednima sreće, melem bolesnima od fobija života, lijek nesigurnima u traženju istine. Sudjelovala sam svjesno u krabuljnom plesu kameleonskog bića, koje je s maskom na licu, mjesecima tkalo zavjeru protiv mene. Uranjalo je svojim finim nitima u dubine srca, hranilo se tkivom mojih tuga, boli i strahova, ohrabljivalo me u mojim duševnim previranjima slažući izgovoreno u optužbu kojom će jednoga dana bljesnuti na zaslonu vremena. To je bila groteskna slika trenutka, u kojoj vidjeh svoju razgolićenu dušu, iznesenu na pladnju tužne ispovjesti. U opijelu tišine začuh žubor rijeke prijateljstva, vidjeh kako nestaje u neistraženom kanjonu neprijateljstva. Iz tkiva zajedničkog sna, njena duša tka niti mržnje, ispovjeda se u virtualnoj ispovjedaonici i traži oproštaj grijeha simfonijom svoje prestrašene svijesti. Osluškujem preludij u "komediju del cyberspace", vidim krinku asimiliranog, kameleonskog bića izgubljenog u rapsodiji boja i zvuci prelaze u tonove reguiema snu o prijateljstvu.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen