Spiralna dinamika ljubavi: Osamnaest crvenih ruža.........

Samstag, 7. Mai 2011

Osamnaest crvenih ruža.........

Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža,

sve zvjezde s neba

i budućnost u celofanu...

Zagrljajem si želio

ubrzati okretaje zemlje,

oživjeti vjetar s planine,

pojačati sjaj sunca...

A nisi osjetio da nam kradeš

mladost, bezbrižnost, sne.

Želio si sreću,

a prostor u kojem smo snivali

je bivao sve manji.

Želio si ljubav,

a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,

u vremenu poezije i ruža,

tek danas bih znala navike

pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom

osamnaest crvenih ruža.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen

Spirala Vremena

U spirali vremena
čekah
skitnicu,
ludu
trenutka,
kralja bez
krune.

Tebe
usječenog
u pamćenje,
uklesanog
u sjećanje.

Susret i
rastanak
pod suncem.

U plavim
daljinama
nagnuće
sudbine,
u načelu
vremena
ritam
vjerovanja.

U tvojim
očima
san i
obećanje.

Pamtim.

Voda je
dolazila
iz zemlje,
u zraku oganj
ljeta
i naslućujuća
peta
esencija.

Zbrajah
godine.

U vjetru
osluškivah
glas Salomona,
odgovarah
srcem
zaručnice,
zavoljeh
miris smirne,
oazu
Judejske
pustinje
i grozdove
njene.

Sanjah kuću
od cedra
i svodovlje
od čempresa.

Razgovarah sa
srnama i
košutama,
zaklinjah
mjesečinu
za
blagost
njegova sna.

Bio si
strast,
bila sam
žudnja
dosanjane
budućnosti.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni"

Zaustavila sam sudbinu
na dverima pakla,
dotakla napukli
porcelan vjerovanja,
vidjela strah
u njegovim očima.
Tražila sam osmjehe
i skupljala krhotine
njegovih nadanja,
titrajuće strune
začahurene u osrčju,
izbačene iz
vrtloženja nebeskog vretena,
iz spirale ljubičastog sna.
Uronih u nepostojeću prazninu,
u dubinu ćilibarskog pogleda,
srcem dotaknuh njegovo srce,
ljubavlju obgrlih ranjeno grlo,
osmijehom obrisah suze
i oćutih ljepote ozdravljenja.

http://sretan-trenutak.blog.hr

"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu......."
dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

Stavila sam srce na proplanak tamo gdje vjetrovi obaraju tek procvale sne. Izdrži srce ostani vjerno sebi i korijenju, ali rasti, izrasti iznad horizonta prolaznosti. Tamo gore je sunce, tamo gore je beskraj i san. Začuh treptaje, osluhnuh, da to moje poludjelo srce kliče! Zvijezde nad tvojim čelom ne mogu umrijeti jer ljepotom neba okrunjena, u tvom podnožju rijeka se jutrom oblači,a ljubav bdije među zvjezdama do noći kada iz tvoje utrobe rikne vulkan nježnosti i kamenom posteljom poteće gola želja mog i tvog sjedinjenja.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28673

http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/

Mjeseče! Moj drevni ljubavniče Zagrli me lavom vulkanskoga sjaja Plavetnilom nebeskoga zmaja Zvjezdanim krijesnicama bez kraja Putokaz na zvjezdanim stazama, na Svemirskom beskraju raskršće, u nepostojanju trenutak istine mi budi, jer kad uhvati me luđačko- ljudski nemir ludi u zagrljaju tvom osjećam božansko uzašašće sretna osjećam da me ljubav u snove snubi. Mjeseče! Dragi moj sneni ljubavniče! Hvala ti na svjetlosnom zagrljaju iz kojeg izrasta moj vječni ljubičasti san! http://requiem-ljubavi.blogspot.com/ http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Uranjam u vrtlog nebeskog vretena, osluškujem šaputanje svjetlosti u duši i srcem srcu šapućem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj svoje dobrote i rastjeraj sve oblake tuge nad hridima ljudske strahote. Kapljicama strasti gasi žeđ ožednjelima, žednima u na izvoru nespoznate dobrote, pokaži put tragačima bisera što izgubljenu sreću traže i ne osjećaju snagu tvoje, na vratima duše, vječne straže. Svim toplim dahom osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju i od svjetlosnih zrnaca tminu stvaraju. Srce, ti čudesna galijo puna ljudske dobrote, usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez ljubavi i toplote. Postani sunčana oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj tugom isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova, budi srce tužnom srcu u osjećaja pustari.