Bilo jutro puno tuge zbog, nekim neobjašnjivim bijesom, raskomadanih snova, zgaženih, bačenih u eter, bilo je to jutro u kojem su smaragdne oči u potaji sjevale bodežima i ranjavale srž povjerenja. Riječi korištene u grotesknom ogrtaču buđenja iz sna, izobličene do karikature. Ubrzanje bijesa je davalo svakoj riječi snagu rafala i ubijala poštovanje, suosjećanje, poštivanje izrečenog. Zatvorih dušu da ne odgovori gnjevom, stavih srce u kozmetiku da riječima ne odam koliko sam ranjena, sakrih istinu u torbu prognanika i na zaslonu pod bljeskom ljutnje napisah odu prohujalom vremenu. Pogledah u lice ljubavi koja se smiješila očima boje sna i šapnuh. Mi smo preživjeli ovdje iz beskonačnih razgovora, sudova, uvreda, nesporazuma. Mi smo uskovitlali znatiželju, probudili zavist, dotakli taštinu. Mi smo sjedinjeni u njihovoj mržnji, sretni u njihovom neznanju, prokleti u njihovim željama. Izdržali smo sve izazove ne progovorivši ni jednu jedinu suvišnu riječ i dočekali mjesec ruža iza beskrajnih sudova i njihove gladi za snovima.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen