Samstag, 30. April 2011

The Power of Love.......





Ljubav, to beskrajno more satkano od snova i želja, ta čudesna droga, treperava energija koja izvire sa tajnog izvora i postaje nevidljivi svjetleći trag unutarnjeg sunca kojim se jedno biće zrcali u drugome. Na kršu tvoje djedovine vidjeh kako iz kamena izranja život i pretvara se u kapljice svete krvi. Ovo je zemlja dobrih ljudi jer oni znojem srca  zalijevaju pustu zemlju koja im uzvaća ljubav rađanjem svojih najmirisnijih plodova. Bili smo daleko od tvoje rodne grude kada se životokradljivac nadvio nad sretan trenutak postojanja. Zaustavljeni u treptaju oka neke nevidljive zločudnosti ostadosmo vjerni ljubavi i korijenju iz kojih je iznjedren tvoj  život. Maleni kip kraljice mira je oživio u našim dušama. Prisjetih se Marinkovićeve "Glorije" i urliknuh glasom uplakane majke. Gospa je proplakala suzama koje su se pretvarale u sjemenje ljubavi. Statua još uvijek krasi okno naše dnevne sobe i u svojoj samozatajnosti bdije nad tvojim životom. Jutros se moje misli  roje, gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje. Čujem tvoj glas kojim se opraštaš od kamenjara i vraćaš u ovu džunglu na asfaltu. Svaki tvoj odlazak u okrilje vjerovanja u ukazanje svetosti te jača snagom samoozdravljenja. U bezglasju tvoje istine se iskri božja iskra upisana u šifru tvog genoma.
Danja svjetlost  odnosi trenutke, pretače ih u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad dušu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju svjetlosti koja me uvijek opija vjerovanjem uljubav, taj najvredniji dragulj u riznici duše. 
"Disonance su samo jako razmaknute konsonance" izjavio je Arnold Schönberg objašnjavajući svoja novoizrastajuća muzička djela. Osluškujem prolazak konsonanci vremena stazama bespuća dok u čahuri spoznaje zalutala noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti.
Bezglasna melodija ljepote  uranja u tišinu dolaska trenutka i probija opnu sumnje, otvara vrata vjerovanju i novim notama piše sonatu od snova na horizontu svitanja. U krošnji uvjerenja se hukom oglašava čuvarica drevne mudrosti i najavljuje buđenje novih istina. Proljeće je, a neka, u prošloj jesni, zalutala ptica dotaknu tišinu i u podnožju neba buknu plamen, ona tiha vatra zauvijek pohranjena u uglovima sjećanja. Prošlost na granici trenutka, okusi izmješanih previranja, mirisi zajedničih želja, tonovi svitanja, snaga doživljene sreće. Okrenuta prema istoku jutros čujem tvoje korake u povratku u ovo gnjezdo koje nazivamo dom. Samo jedna mala slika muti ovaj rajski trenutak sreće.  Vidim sjenku jednog kratkog, ali intenzivnog prijateljstva kako nestaje u maglovitom oblaku nekog dalekog horizonta. Osluškujem davno skladani preludij anđeoske muzike, potpuri satkan od svih onih tonova kojima smo pozdravljali praskozorja u arboretumu svijesti. Pozaune vječnosti sviraju himnu vjerovanju u ono što  preživi sve sumnje, sva previranja, sve bolesti jer i u najtežim trenucima nutarnjih kriza prijatelj nikada ne ostavlja prijatelja u suzama. Odlepršala sjenka mi dokazuje da ono u što sam vjerovala nije bilo prijateljstvo, bila je tek zalutala ptica u traženju neke svoje istine. Nadam se da je pronašla svoj mir u nekom novootkrivenom pejsažu vjerovanja. Spoznah da je to bilo poslanstvo u kojem osjetih da svatko u sebi nosi žig porijekla iz kojeg je iznjedren. Preživjeh još jedno tiho umiranje u zagrljaju ljubavi koju rođenjem dobih u naslijeđe. 
"Budi uvijek djete veselja i sreće jer što više rasteš i brige su veče."
šapat svjetlosti duše čovjeka koji me je učio životu je još uvijek moja zvijezda vodilja. Ostadoh vjerna korijenju iz kojeg još uvijek sazrijevam u vjerovanju u u snagu ljubavi.
Kraljica mira je pratila tvoj put i osvijetljava ti stazu kojom se danas vraćaš u san. Osjećam kako se ponovo zatvara krug dvojstva. Gospina statua na oknu dnevne sobe je, kao u Marinkovićevoj priči, u ovom trenu oživjela. Smiješi mi se suzama sreće i pričinja mi se da sa njenog ispruženog dlana u moju dušu pretače eliksir ozdravljenja. 




Freitag, 29. April 2011

Izdaja same sebe...





U ovom gnostičkom trenutku istine, u estetici vjerovanja u ljubav koja je sišla s neba da bi oplemenila zemlju uranjam u sjećanja, lutam koridorima uspomena, preispitujem samu sebe, osvjetljavam neke davne odluke u koje sam vjerovala. Pitam se zašto sam se odlučivala za korake neprohodnom šumom tuđih vjerovanja, zašto sam pokušavala prokrčiti put kroz džunglu meni stranih uvjerenja. Odgovor se krije u samom pitanju. Zašto, je vječno pitanje sa tisuću odgovora. U labirintu svjesnosti se gubi trag iskrenosti kojoj sam vjerovala. Svijest pokušava osvijetliti puteve zaboravu, provesti me mirnu kroz žižu bitnosti i izvesti me iz labirinta oslobođenu od ranojutarnjih lutanja svijetom meni dalekih istina. Teško je prizanti samome sebi zabludu u kojoj se bila udomila sjenka tuđeg sna. Bolno je slušati jecaje duše koja još uvijek ima svoje mjesto u galeriji uspomena. Promatram lepršanje svjetlosnog bića iznad ponora prevrtljivosti i nadam se da će uistinu pronaći nebeske pejsaže u kojima će se zrcaliti ona sama u sebi samoj. Izranjam iz sjećanja, uzdižem se iznad kruga povjerenja, ali ne dozvoljavam zrnu sumnje da mi zatruje dušu. Svaka odluka je bila moj izbor. Ispisujem optužnicu i pomilovanje sebi samoj. Nema je, ne postoji krivnja izvan kristalnog zamka svjesti, u koridorima tog zdanja se šunjaju utisci koji nas omamljuju i ponekad odvode krivim putevima. Dok ne upoznamo tog stranca u sebi osuđeni smo da budemo žrtve sebe samoga, žrtve svoje odluke, svoga izbora. Krivo je uvjerenje da u ljubavi i prijateljstvu netko nekome daruje dio sebe, u iskrenosti i povjerenju ne postoji suma djelova nego čudesno, čarobna cjelina u kojoj se prelamaju svjetlosne zrake duša u simfoniju zajedništva. U dijalogu se pronalaze putevi ka istinama, otvarju oči sljepočama duša, uši gluhoći osjećanja. Iskreni šapati su hrana gladnima snova, nektar žednima sreće, melem bolesnima od fobija života. Postoji jedna ružna riječ, riječ koja ubija lakoću postojanja. Izdaja. Ponavljam je i osjećam njenu težinu i spoznajem da ona ne postoji u poštivanju samoga sebe. Ne postoji izdaja povjerenja. Ne može nas izdati onaj tko voli i cijeni sebe. Sada u ovom gnostičkom trenutku istine, u estetici vjerovanja u ljubav se pitam jesam li dovoljno cijenila sebe kada sam zakoračila u svijet drugačijih vrednovanja istine, jesam li uistinu izdala samu sebe? Duša mi šapuće odgovor, a on je jedno veliko i nepobitno DA! Prebirem po strunama osjećajne harfe i vraćam se korijenima vjerovanja.  Tiha muzika svijesti postaje eliksir kojim se nastojim izliječiti od te najgroznije prevare koju sam sama sebi učinila.







Donnerstag, 28. April 2011

Odraz ljubavi u snu o ljubavi..........






U punini nepostojeće praznine Fabergeove pisanice osluškujem titraje svijesti koji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, iskrice proizašle iz univerzuma uma se spajaju sa tonovima svemira i skladaju simfoniju života. Povezujem tonove imaginarnim linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta arhitektura osjećanja osjećaja. Čujem pucanje ljuske pradavne jave i uranjam u san o vječnosti. Stojim na Olimpu želja i gledam kako veliko sunce izrasta iz opne života. Veliki oblak nepomičan i zlatan se, kao svileni baldahin, nadvio nad ovaj suton. U zagrljaju svjetla i tmine, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta mi se pričinja da se u njemu krije tajna početka priče o nama, legenda iznjedrena iz Homerovog stiha, istina o personificiranju vatre, vode, zraka, praha ljubavi, sreće i plodnosti u snagu milosrdnih i nemilosrdnih bogova koji su živjeli u Kohinoru svijesti, na svjetlosnoj planini pjesnikove spoznaje.   
Zatvorih oči i nađoh se na Itaki, tom tisućljećima sanjanom, opisivanom, opjevanom otoku sreće i vidjeh ljubav kako spava na krevetu od maslinova drveta, vidjeh jarbole od leptirovih krila, vidjeh kristalni dvorac sreće na Atlantidi, vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, vidjeh svoju uzdrahtalu dušu u treptaju sjenki duše univerzuma. Osjetih lakoću postojanja, začuh žubor rijeke života, spoznah da se Ada, taj čudesni otok, godinama skrivao najdubljem dijelu duše, da uistinu postoji netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan, netko tek srcem vidljiv, netko tek dušom spoznatljiv. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u zagrljaju rijeke vremena sa beskrajem oceana samsare, čarobne osi oko koje trepti kotač lakoće života. Zakoračih u jajašce skovano od zlata, srebra, porcelana i niti svilenih koprena kojima zasjenjujemo bljesak primum mobile, kojima zaglušujemo prasak života iz kojeg je iznjedrena ljubav.
 "Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet ljudskih dobrota. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo, tajnovito gnjezdo iz kojeg je cvijetanjem ruža iznjedrena ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana rijeka istinski življenog života.






Mittwoch, 27. April 2011

Svilenkasto svitanje

 




Zaustavila sam se na stazama dolazećeg jutrenja i osjetila da nema nedohvatnih daljina, da nema neostvarenih snova ako koračam tragovima onog lutalice kojeg upoznah u svojim snoviđenjima. Na obzorju ovog svitanja shvatih da sam mjesecima tražila oprost od tuge i straha u neizgovorenim i neživljenim željama nekog nepoznatog osjećaja, nekog nestvarnog puta ka buđenju iz kaosa nutrine, izlazak iz nekog tuđeg labirinta. Bila sam zarobljena u svemiru bolesnom od bolesti kojoj nisam poznavala uzrok, zatvorena u kristalnom dvorcu tuđih misli, okovana osjećajima koji nisu bili moji, utopljena u oceanu neproživljenih stihova, tek nabacanih na svili duše koja se gubila u maglovitim dubinama svijesti. Lebdila sam prazninom punom tajnovitih paketića neke meni daleke energije, letjela sam kuglom u kojoj više nije bilo harmonije jer ju je gušila entropija nestvarnosti, zaustavljala sam se u vrtovima koji su mirisali umirućim pupoljcima zle sudbine, zapinjala sam u kolopletu trnovitih rima moje odumiruće duše. Na uzglavlju je spavao pjesnik snom ranjenog ratnika svjetlosti. Osluškivala sam disanje njegovog umornog srca i umirala umjesto njega na platformama tramvaja koji nisu nikamo vodili. Na bespućima neživljenja su se gasile zadnje iskrice nadanja u pobjedu nad nepoznatom nemani koja je rigala pepeo naših života. Vidjeh zgarište sreće u maglovitom sjećanju na ono naglo ljeto u kojem su zvijezde sjale samo za nas. Osjetih miris paljevine i gustoću potrošenog zraka u zagrljaju tmine tog nestvarnog trenutka. Tišina, užasna tišina je tutnjala srcem koje je molilo nebo da se dogodi čudo. I čudo se dogodilo. Iz pepela se uzdigla leptirica krila punih duginih boja i spustila se na čelo usnulog pjesnika. San je zamirisao proljećem, vrtom se prosuo tepih ljubičaste svile, tišinu je razbio anđeoski glas sreće koja se vraćala svjetlosnim zagrljajem u sretan trenutak zajedničkog buđenja.Osjetih moć sadašnjeg trenutka, osjetih da ničega, baš ničega nema iza njegovih granica. Leptirica je odletjela ostavljajući nam svileni trag na putu spasenja, put svile ka svim budućim jutrenjima. Osjećam snagu zajedništva na ovom malenom djeliću puta ka vratima vječnosti, osjećam lakoću koraka u trgovima sna koji odsanjah iza sjena stvarnosti, spoznajem da nema nedohvatnih daljina, da nema neostvarenih snova ako koračam tragovima onog sanjara kojeg susretah u svojim snoviđenjima.







Morning has broken







U jednoj od onih noći, kada smo gazeći nebesku rijeku s iskrama želja tražili puta ka jednom novom, tek nastajućem, dvojstvu, osjetih da među zvjezdama nema mostova...
Stavih srce u vjetar tvoje blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u tebi zaustavi moje misli....
 tišina u kojoj začuh treperenje davnih snova i tvoje misli.....
zapljusnu me istina naših prošlih vremena.
Sve što šapćeš ženo to nije samo naše,
netko je i prije pio iz iste čaše,
mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu......

I ja shvatih da je svatko nalik samo na svoju ljubav
jer ako ptica voli, ljubav ima krila,
ako mačka voli ljubav ima kandže,
ako dijete voli ljubav je puna stida...

U tvojim rukama dragi osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu zagrljaja. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami.

Tebe osjetih nježnije u sebi,
tebe kao kišu sreće,
tebe kao rastopljeno sunce i
cvjet jedan planu za svo ono cvijeće
što je ostalo u tami,
za sve što nije cvalo i
u jednoj ruži danas cvate
mnoštvo prošlih ruža.







Ljubav, ta podnošljiva lakoća postojanja.....






Blješte svijetla svemirske pozornice, na rampi tog purpurnog beskraja, na obroncima sna i jave jedno treperavo srce radosno se smiješi, veselo kao čigra iskri melodiju anđeoskog sjaja i zaneseno zagrljajem noći sa zvjezdanim prahom spiralnu igru bezvremena igra. Ljepotica noći ga svjetlošću svojom dodiruje, dlanovima svojim mjesec ga miluje, a ono plešući sa tkivom nebeskog vretena svjetlošću svojom grli cijeli svijet. Tišina se širi horizontom tmine, bezglasnim glasom svjetlosti vječne uranja u dubine još snenog bezprostora i ostavlja tragove svoje kristalne blizine. U svitanju novom život se budi, osjećaji se redaju u svoj dnevni slet, najavljuju svoj čudesni treperavi ples u toj velikoj gala predstavi na sceni svijeta da se dinamikom zlaćane spirale, životna energija u srcima punim snoviđenja u odnose zlatnog reza postavi. Sjedinjuju se srodne duše u svjetlosni zagrljaj koji od davnina ljubi i sjedinjuje ljude, u tom nježnom dodiru nepostoje zlo i ljutnja koji ljubav ruše, nema mržnje, taštine i jala, unutarnjim bjesom usijanih glava koje vječno ljudima sude. Pozornica blješti treptajima srca, maglovita zavjesa nepostojanja polagano se diže, a svako, tom toplinom, probuđeno srce istinom se kiti i uranja u svoje sretne duše dres. Slika za slikom izrasta iz vrtnje zlaćanoga tkiva, cijela galerija se pred očima još usnuloga svijeta niže, duše sjedinjene svjetlosnim zagrljajem neba plešu anđeoski ples. Sretna svemirska duša blješti pobratimsvom svijeta u kojem ljubav spava, ona ne poznaje ljepše, ne priznaje veče, spoznaje da ne postoji bolje, u toj igri na pozornici svijeta nitko nikad ne želi i nemože ubiti mrava, scena velikog svjetskog teatra, osvjetljena svjetlom unutarnjeg svjetla, oslobođena tmine ljudske taštine postaje polje posuto anđeoskim cvjetovima. Osjećaji žive, slažu se kao biserna niska oko ustreptalog srca, kao spirala koju tkaju zvjezdani vranci sjedinjeni u ljepoti te predstave snene, emocije lebde ljepotom tog bezkraja, snagom volje svoje raskidaju, poludjelim umom istkanu istinu koju brane tek misaoni lanci, nevidljive karike, optočene tugom i strahovima, tom kupljenom sudbinom bez istinskog sjaja. Sužnji u lancima neznanja vjeruju da se uzdižu do beskrajnih visina, ne osjećajući snagu svemirskog vretena koje sve duše u zlaćanu spiralu bezvremena, u srce univerzuma, spiralnu dinamiku ljubavi sjedinjuje. 





Dienstag, 26. April 2011

Anđeoska slova..........






U svitanju jednom začuh kucanje na oknu duše, anđeo iznikao iz svjetlosne dimenzije moga postojanja je donio pismo ispisano slovima nebeskoga sjaja. Miris cvijetnog sna se širio dušom, sa jezera sreće se širio anđeosko- vilinski poj. Tajnovito pismo anđela čuvara, branioca mojih djetinjih snova, probudi u tom buđenju sreću i ja osjetih njen zov. Simfonija sna, čarolija izrasla iz stiha što se krije u snenoj mi duši, liječi tuge oblacima iz kojih nektar neba kristalima sreće moju budnost snatri. Anđeoska slova iskre dušom mojom, iskre kroz koprene oko srca iznjedrene i trepere zvjezdanim sjajem, putevima neba, mostom kojim me anđeo moj dragi ka vječnosti zove. Nevidljiv, neznan gost snova mojih, taj netko u srcu se krije, anđelom ga zovem, anđelom što svako jutro pismo snova ispisano slovima od zvijezda u moju dušu šalje i ostavlja znamen ljepote, dobrote i toplote u jutrenju zlatnom na hridi moga oceana snova. Lutam snena nepoznatom stazom, snivam o ljepoti što se u sutonu krije, dlanovi miluju, u nebeskom vrtu procvijetali cvijet, taj čudesni željeni svijet,da se anđeo svojim treperavim sjajem, u ljubav, u ljepotu života slije. Koplja dnevne svjetlosti, kao znak Kupidove smjelosti, taj čudesni trenutak zrelosti budi sjećanja, pronalazi uspomene u prošlosti izgubljene i pretvara njihovu prošlu ljepotu u treptaj snenog oka i anđeosku dobrotu. Iskre sjećanja, uspomene se bude, sve one zaboravljene tuge, neki rastanci zalutali u daljine, trepere bojama čarobne svjetlosne duge. Vidim staru trešnju u odori kiše i srce urezano, srce koje ne voli više, a na suhoj grani poezija vode sjaji blješte kristali i smiješe mi se u potaji. Čujem pjesmu, umilni glas vjesnika neba, simfoniju koju srce sada treba, ljepotica noći, ona zvjezda sjajna, jutra najavljuje bajna, ljubav, u srcu vječno skrivena tajna, Anđeo ljubavi mi šapuće nježnim glasom isplakane suze su tek poezija vode i tvoj kristalni put do željene slobode. Svjetlosni zagrljaj anđeoskog bića, ljubav ogrnuta nebeskom toplinom, utopljena u nektaru, u kapljicama sreće, u okusu drevnom, tog božanskog pića. Očima nevidljiv i vidljiv srcem mojim Anđeo čuvar nad dušom mojom vječno bdije, a kad tužne misli u srcu se roje, ta vječna straža, u srcu srcem svojim nove snove snije. Ljubavlju svojom, ljubav mojuod uljeza brani. Anđeo čuvar, čuvar mojih tijela, očima nevidljiv, ali dušom vidljiv, sjenka duše moje, srcu straža vječna, ponekad ne znam je li doista Anđeo ili samo moje duše sjena. Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, sjeno sjene duše moje snene, hvala ti što živim i što sjenom duše svoje snene radost života i pjenu sretne pjene, u pjenu radosne pjene, pjenušavom snagom svoje duše snene pretvaram u ljepotu vječne božje pjene. Vidim te srcem, čujem dušom tvoje poruke snene
"Neboj se dušo, mi ćemo zajedno ubijati tugu, pobijediti besane noći, ugasiti strah u radosnoj kupki svjetlosnog zagrljaja naših snenih duša."
Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, očima nevidljiv, srcem mojim vidljiv, ti vječni stražaru na portama duše, ti vječna stražo na porti života, sjenko duše moje, hvala ti jer zauvjek čuvaš, drevna snoviđenja, a život svjetlošću svojom pretvaraš u sanjane snove.





Anđeoska rapsodija....






Svijest o tijelu, svijest o postojanju u svjetlosnoj dimenziji sretnog trenutka, svijest o neobjašnjivim i još uvijek nedostižnim pojavnostima u dubini duše se zrcali u izričaju ljubavi, u anđeoskoj muzici koja, izrasta iz vrtnje nebeskog vretena pa, dušu i tijelo sjedinjuje u spiralnoj dinamici vječnog plesa univerzuma. To je Sofijin poziv svjesnoj spoznaji, poziv na ulazak u labirint zrcalnih neurona u tvornici snova, u svijet misaonih slika o sebi samome i svom svjesnom postojanju u svjetlosnom zagrljaju anđela čuvara o kojem razmišljamo, kojem se molimo, kojem pišemo pjesme a nikada ga nismo uistinu vidjeli.
Darujem tijelu misao ljepote, darujem mu svjetlosnu muziku osjećajem sreće i duševnog mira, poklanjam mu kapljice divote, svu uzburkanost tog ljubavnoga glazbenoga pira. Kad se ljubav i lakoća u jedninu spoje tada srce duši šalje poruku dobrote i svi se treptaji u postojanju zbroje u lepršavom ostavarenju anđeoske ljepote, u zagrljaju anđeoskog glasa, u dodiru svjetlosne dobrote, te čarobne tjelesne ljepote.Vatru ću zapaliti tu negdje u dubini tebe, zagrijati ću snenost kao srca znak, iskri li to vulkan želja, zapitkujem sebe dok se lava uzbuđenja probija kroz duševni mrak. U vrtlogu snenom treba bezimenoj želji ime nježno dati, ljubavi prepuštam to krštenje sneno jer ona će sada sigurno najbolje znati i kao i uvijek podarit će želji ime njenoj snazi vjerno.
Tijelo moje drago, čutim srca sjeme i klijanje ljubavi u tebi, očima snenim vidim ljepotu tek izniklog plavićastog cvijeta. Osjećam čudesno lepršanje leptira u sebi i spoznajem jedan treptaj više ostvaruje lakoću ljubavnoga svijeta. Leptiri plešu svoj svjetlosni ples i plešući srce čiste, lepršavi, zaneseni, zaljubljeni krilima tek mašu, pozdravljaju trenutke pune plavičastih snova, slike nove pune anđeoskog sjaja, trepere plavkasti tonovi u dubini duše u misaonoj slici željenoga životnoga Raja.Tek treptaj oka i duša blješti slikom plavom napunjena iskricama energije tajne, iznjedrena sretnog srca slavljem. U osjećajnoj rapsodiji svjetlo iskri anđeoskom bojom plavom, Gerschwin nas već desetljećima dariva osjećajnim zdravljem.
Ovaj pjesmuljak. to osjećajno tkanje drevnih sanja, mi još uvijek šapuće da  je taj put ostvariv, kada spoznamo svoje misaono- osjećane mogućnosti, kada osjetimo lepršavi ples u nutrini sebe, kada začujemo anđeosku rapsodiju satkanu od treperavih niti svjetlosti i sjene.

http://svijest-o-tijelu.blogspot.com/



 

Čovjek sa očima boje ljubičastog sna......





Stavih srce u vjetar njegove blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u njemu zaustavi misli i uzburka treptaje već uzdrhtalog srca. Osluhnuh tišinu i začuh melodiju davnih snova, začuh izrastanje kristalno jasne slike istinskog života. Zapljusnu me sonata naših prošlih vremena.
Sve što šapućeš ženo to nije samo naše,
netko je i prije pio iz iste čaše,
mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu.
Da, svatko je nalik samo na svoju ljubav jer ako ptica voli, ljubav ima krila, ako mačka voli ljubav dobija kandže, ako dijete voli ljubav je puna stida, ako muškarac voli ljubav je puna snage, ako žena voli ljubav je puna snova.
"Ja sam Duh istine“, šapnu mi ljubav kristalima glasa iz daleke prerije. "Tvoj narod me poznaje kao Majku predaka, ali kao što se možeš i sam uvjeriti, ja uopće nisam tako stara. Nisam starija od bilo koje vlati trave koja se ljulja na vjetru, niti od bilo kojeg prerijskog cvijeta. Ja sam Velika Majka koja živi u svakoj majci, djevojka koja se igra u svakoj sestrici, djete koje živi u svakom čovjeku. Ja sam lice Velikog Duha koje je tvoj narod zaboravio. Došla sam razgovarati s narodima ravnica. Pođi ispred mene u svoje selo i reci svom poglavici da pripremi veliki vigvam u koji mogu stati svi ljudi iz vašeg logora. Ja ću stići ubrzo. Moram vas  poučiti nekim stvarima, svetim stvarima koje je vaše pleme zaboravilo.“ vjetar iz daleke prerije je šaputao odlomak iz djela Kennetha Carreya "Povratak plemena ptica“
Poslije toga tišina zatvori istinu u srce i ja srcem začuh vječno pitanje u vjetru spoznaje, Što to biješe ljubav?
Osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu, lakoću, dobrotu i toplinu sretnog trenutka. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam osjećala tok rijeke vremena u sebi, nisam slušala unutarnju muziku, nisam primjećivala kristalnu rešetku u kojoj se prelamala svjetlost mog unutarnjeg svemira, nisam naslućivala rađanje bisera u sedefastoj školjki moje duše, nisam dozvoljavala srcu da diše. Čovjek s kristalima snova u očima pruži ruke i probudi uspavane kapljice  spoznaje u meni, uzburka valove oceana snova, pokaza mi istinitost plime i oseke u moru osjećaja.
Njega osjetih nježnije u sebi, njega kao kišu sreće, njega kao rastopljeno sunce, njega kao vjetar prerije i kristal jedan zatitra ritmom mjesečeve sonate, cvjet jedan planu za svo uvenulo cvijeće, za sve ugašene zvijezde, za sve ono što je bilo u tami i za sve što nije plesalo kristalnim plesom drevnih vjerovanja.
Ljubav je uistinu došla sa zvijezda, zaiskrila ljubičastim sjajem, zatitrala mjesečevom sonatom i postala sretan trenutak, poezija vode, vječno živući kristal u uspomenama srca.


http://umijece-vremena.blogspot.com/


http://dinaja-dinaja.blogspot.com/ 





http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Montag, 25. April 2011

Sretna igračka vjetra.





Travanj odlazi kotrljajući se u kristalnim kapljicama licem vremena. U zelenim vlatima njegova imena se iskre suze varljivosti, maslačci su oborili glave pod navalom tuge neba, a vjetar u tek procvaloj krošnji jorgovana sklada simfoniju dolazećem rožnjaku. Zrak je pun zlaćanih niti tek nazirućeg sunca, ljubav je prosula svoju purpurnu haljinu nad ovaj suton umirućeg mjeseca. Udišem ljubav i srce titra poezijom ruža koja me vraća u davni san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima. Kreni u potragu za prohujalim trenutcima, oživi ih u sebi i u meni šapuće mi ta čudesna građevina satkana od kristalih uspomena. Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji uspomena i  rastopljenog vremena. Mnogi treptaji oka prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoče snagu našeg proteklog vremena. Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni novim bojama i trenucima njihova nastajanja. Oluja ruža se zrcali u mojim pjesmama, vrtlog nebeskog vretena iskri spiralnu dinamiku ljubavi u kojoj sazrijevam već godinama. Poezija Tina Ujevića je tiho nadahnuće mnogom izričaju moje duše, šaputava svjetlost njegova dara se pretače u ocean snova i rađa sedefastu školjku u kojoj sazrijevaju biserna slova kojima pišem o boli, tugama, sreći i ljubavi.  



U vjetru pjanom osjetih bolni krik života,
tvoj život kao list u jeseni davnoj
zadrhato je elegijom sna.
Bili smo u tmini,
u oblaku straha,
ti i ja jedini,
ljubljeni,
ti istino sna,
snu mojega života.
Sjedinjeni nekim dalekim,
samo nama vidljivim, svijetlom
ostadosmo jaki u
vrtlogu strahote.

Vjetar je pjevao o ljudskim čežnjama
zvijezde šutile o našim snovima,
kišile su neisplakane suze.

Ti i ja jedini sjedinjeni
u tužnoj istini
zastadosmo
u univerzumu ljepote,
u svemiru dobrote,
u kozmosu toplote.
Vjetar je donio miris proljeća,
sa obzorja duše podignuo zavjesu umiranja
da u srca uroni
čudesno svijetlo istine,
da nježni zagrljaj

pjeska i pjene
iznjedri biser spasenja.

Ti i ja jedini nježnošću svjetlosnog zagrljaja
postadosmo sretna igračka vjetrova.


http://sretan-trenutak.blogspot.com/

......poleti dušo, za let si stvorena.....


Sjećanja, ti mostovi pod kojima se sretna budim........






Ova pjesma je izrasla iz disanja srca, ona je dnevnik sna, ljubavi i vatre. Kada sam uspijela, razbacane i razbijene djeliće smisla postojanja, skupiti u cijelinu izdala sam zbirku  pjesama "Odakle dolazi ljepota". Taj buket mojih sjećanja je iznjedren iz vremena koji nazivam oluja ruža.  Kasnije uronih u jecaj nutarnje tišine i naučih slušati zvuk zvona koje nosim u sebi, zvuk koji se javlja kada moja čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire zadnje plodove saznanja prošlih godina. Taj zvuk me odnosi na daleki otok, u hram u kojem samo ljubav stoluje, u svetište iznad kojeg sunce nikada ne zalazi. Svako moje lutanje prohujalim vremenom je praćeno  šapatom svjetlosnog prabića u meni i ja se uvijek sretna vraćam kući i znam da su sjećanja izrasla iz predivnih snova koje još uvijek budna sanjam. Da, sjećanja su tek snovi koje budni sanjamo. Ona ostaju vjerni stražari na vratima našeg vremena. Moja sjećanja su lijepa i ja se ponekada vratim u vrijeme prije oluje ruža,  zalepršam ritmom zvjezdane poezije i osluškujem simfoniju univerzuma snagom Anđela u srcu, tog vječnog djeteta u meni. Prolazim kroz vrata zatišja i budim zapretani krater vulkana davnih snova.




Kad čujem zvuk nutarnjeg zvona tada znam,
sretan i radostan čovjek nikad nije sam,
na rampi snova iskri vječno novi san,
nježno ga odnosi u dolazeći dan.

Čudesno je to moje duše stanje,
iskonskog postojanja zdanje
kad iz struna od snova
iskri dimenzija nova.

Strune sanja plešu u mreži snovolovke,
šapat svjetla blješti slikom bajke,
bez tuge, jada i straholovke,
nježna kao dlan majke .

Osjećanja osjećaja se u vrtlog snova vežu,
želje i čežnje se slažu u govor srcu znan,
niti sreće se isprepliću u sanja mrežu,
iz kratera svijesti izranja novi san.

Svjetlost, krv sveta, srce u vječnost odvodi,
iz paperja mekog tka postelju od sna,
krade ljubav nebu, u sanje je uvodi,
sjećanja izranjaju iz duše dna.

Snivam o vremenu ljubavnoga žara,
o suncu što grlilo je ogoljelu dušu,
o šapatu sreće koji srce ne vara,
o dahu kojim uzbuđenja pušu.

Sjećanja i snovi, uzavrela ljubav srca mog,
titraji nutarnjeg sunca daruju duši moć,
zagrljaj taj dopire sve do srca tvog,
sjedinjuje nas u ljubavnu noć.






Sonntag, 24. April 2011

Na horizontu snova......






Na horizontu snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka spusti jedra
na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a
nebesko glazbalo
dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
nebo je kao i uvijek obično
sunce je kao i uvijek nježno,
a more, more je vječno,
nad morem oblaci sneni,
u srcu tiha luka,
tvoje usne, tvoja ruka.
mi ljepotom zaneseni
sjećanjima obogaćeni,
galijom drevnom u snove odneseni,
dok vjetar jednu staru pjesmu svira
o zaljubljena dva leptira.




Misli moje kao  princeza leptirova sjećanjima plove, leptirasta jedra trepere u duši, u srcu se zrcale uvijek snovi isti, a ljubav, taj kormilar sneni, boreći se s valovima sjete, bedeme prolaznosti ruši. Buket uspomena iznjedren iz naših milovanja, mekoće usana i šapata toplih, ljubav još uvijek vodi pučinom naših drevnih oceana. Putokaz je dobar, sigurna sam, jer osjećam u tijelu onaj davni nemir i ljepotu snoviđena prohujalih dana. Sjenka mjesečeva sjaja moju sjenku prati, a ljubav srcu osvijetljava smjer, srce srcem srce uvijek na Itaku vrati, ljubav ta čudesna, nježna i umiljata duše moje zvijer. Iznjedrena iz oluje ruža galija kormilari tvoga srca tragom, drevnim putevima ljubavi i mira, a te puteve snene slijede osjetilna jedra nutrinjskih leptira. U dubini srca tvoja zvijezda blista, iskri sreća snagom čarobnoga kista, vječnom ljepotom još uvijek moju dušu dira i ja čujem pjesmu o zaljubljena dva leptira. Čarolija umjetničkog dara me pučinom vremena u prošlost nosi, u dane prvih susreta, u prostranstva prvih dobrota, na početke ljubavnoga puta, koji smo zvijezdanim tepihom prelazili bosi. Ljubav, taj kormilar sneni, skiper dobra srca, našu galiju nebeskim stazama kroz životne oluje, kroz vjetrove straha, u luci spasenja još uvijek sretno sidri.


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.html


http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Love Story.........



"Naš zadatak nije u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni Sunce ni Mjesec, ni more ni kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, Sunce i Mjesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da spoznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidjeti i poštovati ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna." Herman Hesse, Narcis i zlatousti.


Što je ljubav? Tuga, žalost, sreća, svijetlost, crvena boja, vatra istinskog postojanja, lakoća postojanja, duša koja se zrcali u našim očima, osjećaj koji je pronašao izraz u djelu umjetnika? Pronađimo metaforu za Ljubav i osmislimo taj osjećaj u sebi da bih ga mogli opisati, izraziti pogledom, bojom glasa, dodirom, šapatom duše. Naučimo se suosjećati s tim neopisivim osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi našim tijelom i našim mislima. Osluhnimo svoje misli, osluhnimo osjećaje, i oni će nas potsjetiti na tonove drevnih ljubavnih šansona, probudit će u nama ljepotu osjećaja koji mi ne znamo opisati. Poslušajmo otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznajmo udaljenost između sebe i osjećanja tog osjećaja. Akordi naših struna skladaju simfoniju o harmoniji naše svijesti i podsvijesti, a mi često dozvoljavamo našoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želimo pobjeći. 
Jedna davna legenda nam kaže da u zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti, u sebi stvarati, dalje širiti i poklanjati drugima.
Narcizam je negativna konotacija ljubavi, pomislit će mnogi čitajući ovaj tekst.


 Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ, žeđ za samim sobom. Krivo je vjerovanje mnogih da se on zaljubio u svoju sliku.  Narcis se nije zaljubio u ogled svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše koju je iznenada prepoznao u slici na površini vode. Znao je da ljubav postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo jer nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina. Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoju ljubav u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje. On se ne zaljubljuje u sebe, kako to mnogi tumače, nego u priviđenje, u bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio.  Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da ne uzburka površinu vode i da mu ne pomuti doživljaj slike. Pruživši ruku u želji da to priviđenje ljubavi pomiluje, uzburkavao je površinu vode i slika je nestajala. Shvativši to Narcis se vraćao k jezeru i ne želeći izgubiti osjećaj ljepote svoje duše, gledao je njeno zrcaljenje i ljubio njenu ljepotu nepokrećući se.   

Ne pišem o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću.




Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same.   
Pogledajmo Kushovu sliku. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad plavetnilo beskraja i prelamanjem boja odaje rijeku vremena u kojoj se mi ogledamo, u kojoj vidimo svatko svoju dušu u zagrljaju ljubavi.
U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira u bekraju umjetnikova sna učinit će nam se da se u njemu krije tajna početka našeg sna koji već godinama budni sanjamo, sna kojeg nismo naučili letjeti s našom dušom. Postanimo nemirni sanjari koji u toj slici naslućuju snagu ljudskog postojanja, čudesnu snagu umjetnikova talenta kojim je on uspio tu snagu pretvoriti u doživljaj beskrajnog duševnog mira u ljepoti trenutka.  
Iz slike će nam se nasmješiti prozirna kao kristal, od nevidljivog sunca obasjana, u zrcaljenju vremena ogledana, ljepota umjetnikove duše, njegovo osjećanje osjećaja, njegova Ljubav. Osluhnemo li začut ćemo i pjesmu nimfe Eho, odjek njegova unutarnjeg glasa  u zagrljaju ljepote njegova sna. 







Samstag, 23. April 2011

Uskrsnuće intuitivne "beštije" u nama........




Slijedim misli Giordana Bruna i osjećam postojanje intuitivne "beštije" u dubini spoznaje. Neki paušalno tvrde da nema nikakva smisla živjeti u iluzijama nedorečenoga, neki tvrde da nema smisla uranjati u dubinu sebe ako ne shvaćamo što je kvazar, ako ne razumijemo što je sudar galaksija, ako na osjećamo što je svjetlost i njena koncentracija u  jednoj točki koju znanost naziva crna rupa. Mnogi se pitaju čemu se baviti fizikom, umjetnošću i povijesti? U tom pitanju ima istine jer čemu slijediti titraje nutarnjeg vjerovanja kada ne otvaramo okna srca titrajima vremena, kada ne poznajemo dramaturgiju mozga, kada ne osjećamo što nam je najbliže, a to nevidljivo nešto je udaljeno trinaest milijardi svjetlosnih godina od nas.  Ljubav je izvorna energija! Ljubav je snaga uma, slabost srca i ljepota duše. Osjećanje osjećaja ljubavi je izvor kreativnosti se krije u dubini nutarnjeg univerzuma. Uistinu je besmisleno činiti bilo što, bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa svemirom, ako ne spoznamo da smo tek djelić te beskrajne cijeline. Poezija, pjesništvo, umijeće riječima oslikati djelovanje nutarnjeg svemira izranja iz vrulje ukupnosti, iz svijesti o postojanju svega u svemu, iz spoznaje prolaznosti i neprolaznosti vremena i o osjećanju moći sadašnjeg trenutka koji je sada i koji je vječnost. U toj spoznaji se zrcali i naše trajanje na zemaljskim putevima. Sve što činimo postaje uistinu besmisleno ako ne crpi energiju sa istog izvira iz kojeg ga crpi svemir. No, to ne znači da sve mora biti promišljeno. Postoje stvaraoci poetičnosti sadašnjeg trenutka koji ne znaju ništa o svemiru, ali osjećaju ga intuitivno. Oni pišu intuitivno i nisu ništa lošiji od peota koji promišljeno razumjevaju i uvećavaju svoju intuiciju znanjem. To su oni koji osvješćujući ono iskonsko u sebi uvećavaju svoj užitak  i uvećavanjem užitka osjećaju sve dublje i dublje uranjanje u vrtlog nebeskog vretena, u spiralnu dinamiku vječnosti. Filozofija vuka samotnjaka, svjesno odricanje, svjesno življenje samoće rezultira snažnijim užitkom sudjelovanja u vrtlogu vremena. Opusti se, ne žuri, zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše ritmom univerzuma tada ćeš spoznati da sve drugo, osim istinskog osjećanja osjećaja, može čekati na sretniji trenutak.  Rim, Pariz, Zagreb već stoljećima stoje na istom mjestu i čekaju na naše korake drevnim stazama povijesti, vječna muzika još uvijek izranja iz dodira vrška prstiju virtuoza i struna violina i tipki klavira, sa slika u svjetskim galerijama nam se smiješe portreti, sja sunce, titraju makovi, ali uskrsnuće umijeća življenjenja se događa u ovome ovdje i ovome sada. U nutarnjoj "beštiji" , koju je već Giordano Bruno želio istjerati pod koplja dnevne svjetlosti, se sjedinjuju zvukovi, mirisi, boje i okusi življenog života, njenim venama protiče sveta krv, u njenom tkivu plamti vječna vatra iz koje smo iznjedreni. Oslobodimo tu životinju iz okova odgoja, zakona i pravila svakodnevice. Dozvolimo joj da nas svojim instinktima odvede na izvor sa kojega naša svijest i svijest svemira ispijaju kapljice svevremena. Zaplešimo virtualni ples sa strunama iz kojih smo nastali, osjetimo fascinaciju trenutka, iskonske titraje intuitivne "beštije" u nama, slijedimo njen njuh, njen sluh, njen okus i izronit ćemo u svjetlosnom zagrljaju postojanja, u ovome ovdje i ovome sada.






Uskrsnuće u srcu.........



Hvala ti Hyperione, hvala ti za ovu zemaljsku sreću, šapućem prisjećajući se Homerskih himni i Heziodove Teogonije.
 
Teja popusti Hiperionovoj ljubavi i rodi
velikog Heliosa i svijetlu Selenu i Eju,
koji nose svjetlo svim pozemljarima
i besmrtnim bogovima,
vladarima širokog neba.

Hvala ti za sreću veliki oče, kličem plavetnilu koje u sebi još uvijek krije tajnu našega početka i neizvjesnost našega kraja. S neba do moga srca kapaju pitanja kao mirisni plodovi duše svijeta:
Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali ne izgara?
Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama, što zavija u buri, što plače kišom, a tješi maestralom, što šapuće vjetrom, miluje lahorom i nikada ne nestaje bonacom?
Želiš li prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?
Želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirisnu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao što Dante ljubio Beatriče.
I vidjeh osmijeh neba, Danica objavi zoru ovog sretnog buđenja. Velika sjajna kugla se kao galija puna još ne procijenjenog blaga diže nebom i sipajući kristaliće sreće pretvara ovaj dan u kristalni dvorac satkan od  snova. Jutrenjem u srcu koračamo kroz vrata sunca i ulazimo u smrtnicima nedohvatljivi, dušama vječno obečavani, svijet vječne ljubavi. Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vremena, metafora beskraja postaje naš sretan trenutak, naše postojanje u čudesnom snu koji nazivamo život. Lakoća postojanja u svijetu svjetla, istina u treptajima očiju neba, lutanje na strunama svjesti, nas uvodi u nove svjetove, svijetove o kojima smo do ovog trena samo sanjali ili možda samo čitali. Vidjesmo samo veliko svijetlo i siluetu želje, siluetu vječne LJUBAVI.




Ljepotica među zvijezdama, ljubav, rođena iz pjeske i pjene, sazrela u školjki, Jakovljevim ljestvama uzdignuta u beskraj božjeg sna postade energija našeg postojanja. Tu iza vrata sunca, u perivoju vremena, mi trajemo snom i obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama, hranjeni mitovima i legendama, mi osjećamo da nosimo vječnosti u sebi. Ušli smo u vrijeme prije vremena, u treptaj očiju neba, u svijet ljubavi, svijet u kojem ne postoji ni prije ni poslije, ne postoji istovremenost jer ovo je vrijeme bez kajanja i potrage za izgubljenim vremenom.
Srcem vidjeh vječne pupoljke sna, cvijeće ljubavi i oživjelu Prvu ljubav, ljubav koja ne nestaje, ljubav koja nas vjerno prati cijeloga života, ljubav koja nas hrani i ponekad brani od nas samih, ljubav ta čudesna boginja naših snova, najsvijetlija zvijezda na beskrajnom nebu našeg malog univerzuma, vječnost u srcu i ljepota bezvremenog postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=23209