U zagrljaju srebrenkastog sjaja i šaputave tišine noći
svjetlošću drevnom i osmjehom božanskog lica
čuvarica Lunina hrama mi daruje svoje moći
tiha tajna i blaga, nit boginja niti ptica.
Vidljiva u odori tmine, nevidljiva u sunčanom danu,
u perivoju čežnji i želja rasipa ljubavne cvjetove,
prosipa sjemenke sreće, nektar i neba manu,
sretnike uzdiže u nove i ljepše svjetove.
Nebeska ptica, boginja i žena ljudskosti blagost slavi
sa prestrašenog srca tamni plašt sumnje skida
vrtnjom nebeskog vretena čak u snu i javi
sa duše i tijela miče tamne zastore stida.
Tad kristali ljubavne sreće beskrajnim svemirom lete,
tada sve nesreće svijeta u toj beskrajnosti venu,
umiru aveti straha što ljudskom životu prijete,
a čovjek se pretvara u sretnoga bića stjenu.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen