Svitanje mi sa istočnog neba, jutarnjom zvijezdom, daruje iskre sreće, onu daleko blisku, tajnovitu svjetlost koja se u duši gnjezdi i do sutona svojim sjajem caruje u svijesti. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, šaptava svjetlost Danice me poziva na jutrenje. Treperava i vječno snena ona u srcu, kapljice krvi u kristale pretvara. Osluškujem tišinu i osjećam kako se u duši rađa novo praskozorje, ćutim kako u umu nova zora sviće. Draguljima tog čudesnog trenutka ona, boginja ljubavi, mitska kraljica bisernog oblutka svojim treptajima pozdravlja na obzorju spoznaje izranjajuće sunce. Promatram tu igru svjetla i tmine, vidim kako svitanje miluje nebo i purpurom kiti mladi dan. Duša i tijelo svjetlošću zagrljeni otvaraju okna srca i blagost sadašnjeg trenutak propuštaju u san. Treperave strune genoma, se kao zlaćane spirale nutrinom šire, kao morski konjići, probuđeni tom čudesnom moći, budnicom razbijaju tišinu protekle noći. Život se budi, ljubav se ogleda u vremenskoj rijeci, leptirići lepršaju pred zrcalima uma, slijetaju na kristalne cvjetove, krilima svojim šire svjesti prah, bojama i mirisima skladaju odu ljubavi i plesom svojim me svakodnevno odnose u nove spoznaje. U svakom sutonu mi se na zapadnom nebu smiješi večernjica. Venera izranja iz sedefa sumraka. Nevidljivo sunce pali lampione noći, sklada melodiju mjesečeva sjaja, miluje strune noći i uspavanku svira.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen