Udišem miris ljubavi i srce titra poezijom koja me je vraća u davni san. Osluškujem što mi srce poručuje svojim sjećanjima, spoznajem memoriju svetog grala iz kojeg izranja Mnemozinina rijeka lijepih uspomena.
Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi školjka u kojoj šume tonovi oceana snova. Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoče snagu našeg proteklog vremena. Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko bijelo more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da uđem u jedrenjak koji će me nositi pučinom života. Osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti.
U ovom trenutku kojeg gledam srcem se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same, u oluji ruža spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je građevina mojega života.
Veliki graditelj o kojem ovisi njena arhitektura je Vrijeme, pisano velikim slovom. Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja iz oluje ruža, osjećam da osjećam da ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu. Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje ruža, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja. Zatvaram vrijeme u srce, tu ga osjećam svakim njegovim treptajem jer Vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu, prepušteni smo tihom umiranju u tuzi svoga opustjelog srca.
http://umijece-vremena.blogspot.com
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen