Na ognjištu ovog sna iskri vatra u kojoj drhti istina o postanku svijeta. U pepelu prohujalog vremena se kriju sve prolivene suze, sve prošle tuge su zagrljajem duše i tijela pretvorene u kristale sreće. Plameni jezici grle uzdrhatalo srce. U preponi unutarnjeg sunca se rađa novi osjećaj, blješte riječi koje još nikada nisu izgovorene, riječi dušom osmišljene, svjetlosnim slovima u komorama srca zapisane. Završili smo žalosnu igru, pobijedili smo zla proročanstva, uzdigli se iz pepela i vatrom početka zagrljeni uzletjeli u beskraj vječnosti. Ne mislimo više na jadikovku leda koji se topi toplinom probuđenih duša, ne osluškujemo više jauke zmije kojoj je Bog zbog izdaje oduzeo noge. Sažaljivo gledamo njeno gmizanje oazom našega mira i u njenim očima vidimo glad, pohlepu i strah. Ne dozvoljavamo joj da savije gnjezdo u ljepoti ove kapljice vremena, palimo vatru istine i puštamo je da odgmiže u vječni zaborav. Otvaramo vrata svjetlosnog zamka i propuštamo sve one koji su nesretnim slučajem sudbine ostali zaboravljeni u mraku tuđih zloviđenja. U zatonu sna jedna ptica lebdi našim nebom i dokazuje da je let duše kroz drevna snoviđenja jedini put ka željenoj slobodi. Na pješčanom žalu sedefasta školjka otvara svoj oklop i bisernim slovima ispisuje novim riječima poeziju plamenih jezika koji iskre istinu porijekla ljubavi. Pred terasom je Hestia, boginja ognjišta, ostavila grančicu bjeloga gloga da rastjera sve tuge i strahove iz naših duša, da osjetimo samo ljubav u simbolima kojih se sjećamo. Proljeće se na obroncima ovog sretnog trenutka buđenja, rascvijetalo mirisima vječnog sna prosipajući simfoniju boja u ovo kišovito februarsko jutro. Svitanje zatvara oči neba i otvara vrata grada sunca. Šapat duše svemira mi laganim lahorom miluje sneno srce i poziva me u aleju procvijetalih bijelih cvijetova, u davni Proustov san, u Combray, u zagrljaj sretnog trenutka. Noćas smo koračali mliječnom stazom ka predivnoj slici jutrenja, a taj trag treperave sreće se sada zrcali u kapljicama vremena. Među svilenim jastucima sam ostavila san da me ponovo zagrli sjajem sutonske zvijezde. Arkadiju, tu vječno sanjanu sliku raja nosim u srcu da pod krošnjom bijeloga gloga osjetim lakoću i ljepotu postojanja. Osluškujem cvrkut ptica i čujem tonove vječne frule mladoga pastira koji svojom svirkom ljubav u život pretvara.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen