U ovom praskozorju promatram karavanu oblaka koja dolazi s juga i ulazi u luku trenutka. Bijele ptice i sunčana koplja rastvaraju ogrtač noći i propuštaju svjetlost u moje zjenice. U protekloj noći sam slušala lavež pasa i pitala se čije karavane to prolaze snovima. To je bila samo iluzija snenog uma, psi su lajali na mjesec, duša se hranila pričama iz davnina, a jutro je donijelo galiju punu tvoje blizine na obalu svitanja.
Jedan anđeo je izronio iz tkiva svemira i svojim dahom pokrenuo lađu vremena. Zaustavih pogled na iskri trenutka i shvatih da su Anđeli nebeske ptice, utkane u sjenku svjetlosti, nevidljive, ali uvijek prisutne, ne ostavljaju trag prolaznosti, a prolaze karavnom snova do pravog odredišta želja. Dalek je put do zapadnog neba kada će te nebeske galije utonuti u ljubičasti san i za ljudsko oko naputiti ovo plavetnilo beskraja da južnoj na polutki svijeta ponovo zaiskre zlatne niti nebeske spirale, da začuju dinamiku vječnosti i sretan cvrkut sjenice. Miris zenita se širi osjetilima, osjećam toplinu vrtnje nebeskog vretena i uranjam u srčane klijetke da osjetim, uistinu osjetim, snagu zlatnoga reza i krenem uzdrhtalom rijekom ka zadnjoj točki zlaćane spirale u kojoj bdije tvoje oko nad mojim trenucima. Ulazim u krug tvog pogleda i zaustavljam se na obroncima svitanja i volim ovaj dan u kojem se sretna budim, dozvoljavam srcu da diše i da kristalnim slovima novu baladu o ljubavi piše. U daljini se čuje lavež razigranih pasa, onih koji su noćas lajali na mjesec, pasa koji nikome ne misle zlo, pasa koji svojim lavežom tek prisjećaju na staru arapsku poslovicu i dokazuju da nebeske galije jedre beskrajem i slijede osnovni zakon prirode, vrtnju nebeskog vretena i njegovu dinamiku. Psi laju, a karavane prolaze ostavljajući podne u sretnom srcu.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen