Donnerstag, 7. April 2011

Srećonaut........






Zatvoriti otvorene puteve,
upaliti ugašena svjetla,
naći izgubljene stihove,
to je umijeće cijelog svijeta.
Ne zatvaraj svoja otvorena vrata,
pusti ljude neka ti zbore,
a kad se jednog dana zamisliš
i duša utone u more,
sjetit ćeš se da si nepovjerljiv bio,
jer si svoje snove u sebi snio.
Zato, prijatelju daleki,
otvori već otvorene puteve,
upali ugašena svjetla
i naći ćeš izgubljene stihove
u očima nepoznatog svijeta.

Mirel Vega



U nedohvatnim dubinama duše, na obroncima sna i jave, netko očima nevidljiv, netko neznan ali srcu znan tka nježne niti svijesti u tananu čipku davnih snoviđenja. Slaže nisku od bisera kojima nas sidri u mirnu luku ove noći bez sna i u tišini osjetila naše misli, koje se kao pčele roje, pretvara u slike pastelnih boja koje nam šapuću davnu dječju uspavanku. Nečujno se vrti vreteno sna i prede svilene niti koje se omataju oko srca i odnose nas u vrijeme lijepih uspomena. Mi tonemo u beskarajni ocean sna, a čudesno čipkasto tkanje, tkivo izraslo iz godina, mjeseci, dana, ta neprekidiva nit vremena, nit sudbine, to čudesno klupko djetinjstva, klupko satkano od struna ljubavi i prijateljstva, klupko u kojem su skriveni čvorovi nesreće i sreće, tuge i veselja, patnje, vjerovanja i znanja nevidljivom rukom tka želje, žudnje i čežnje u veo kojim omata usnulu dušu i odvodi je u sretne trenutke davnih susreta, prvih poljubaca, u željeni zagrljaj na pješćanom žalu sjećanja, u daljine unutarnjeg svemira.




U tom bezvremenom svijetu satkanom od tkiva proživljenog života mi postajemo srećonauti, lebdimo na leptiru iznjedrenom iz dubine srca, iz svijesti nedohvatnih širina i putujemo tim beskrajem iza spuštenih trepavica, jezdimo nad lagunom drevnih snoviđenja, osjećamo mirise Elizejskih polja duše,  postajemo jahači tajnovitog vjetra sudbine, sudionici nastajanja prostor- vremena, svjetlosne dimenzije postojanja i osvajamo svoj prostor i svoje vrijeme u toj čudesnoj beskonačnosti vječnih sanja.

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen