Dotaknuta sjećanjima iz nekih davnih dana uzburka se duša i u zenitu sreće, u našoj svijesti iznenada pješćana oluja krene. Uskovitlani prah zaustavlja dah, pred nutanjim očima iskre kristali puni osjećajnih slika, desetljeća, godine, dani se zazrcale u jednom jedinom trenutku kao misaona fatamorgana. Srce naše umorno od najezde osjećanja, utkano u koloplet tuge, pokušava zaustavit taj luđački let uspomenama. Tada se na obzorju uma novo praskozorje javlja, znak života, cvijetak koji prisjeća na vremena puna ljubavnoga čara, vremena poezije ruža, vremena koja su skrivena u romantici nekog davnoga stiha. Misao zaustavlja svoju tužnu igru sa strunama osjećajne harfe i jecaj nutarnje tišine postaje sonata od snova, simfonija želja, ljubavna balada, rapsodija duševnog smiraja. Iznenada kao da je izašla iz neke davne priče, puna ljepote i pritajenog srama, sreća, to tajnovito biće kristalnoga sjaja, u oazu svijesti nasmiješena stiže. Tajnoviti lahor novih osjećanja mirise tek procvalog cvijeća duševnom oazom pronosi, a srce u smiraju snenom, u zagrljaju njenom, tugama prkosi. Svijest se naša tada kao sunčana svjetlost trenutkom širi, spoznaja iskri kristalima novoga saznanja o snazi našeg kreativnog uma.
Ostalo je samo sjećanje uzdrhtalog srca, ožiljak što ponekad zaboli u noći i prisjeća na legendu onih ptica što su umirale pjevajući.
Ostalo je samo sjećanje uzdrhtalog srca, ožiljak što ponekad zaboli u noći i prisjeća na legendu onih ptica što su umirale pjevajući.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen