Slijedim misli Giordana Bruna i osjećam postojanje intuitivne "beštije" u dubini spoznaje. Neki paušalno tvrde da nema nikakva smisla živjeti u iluzijama nedorečenoga, neki tvrde da nema smisla uranjati u dubinu sebe ako ne shvaćamo što je kvazar, ako ne razumijemo što je sudar galaksija, ako na osjećamo što je svjetlost i njena koncentracija u jednoj točki koju znanost naziva crna rupa. Mnogi se pitaju čemu se baviti fizikom, umjetnošću i povijesti? U tom pitanju ima istine jer čemu slijediti titraje nutarnjeg vjerovanja kada ne otvaramo okna srca titrajima vremena, kada ne poznajemo dramaturgiju mozga, kada ne osjećamo što nam je najbliže, a to nevidljivo nešto je udaljeno trinaest milijardi svjetlosnih godina od nas. Ljubav je izvorna energija! Ljubav je snaga uma, slabost srca i ljepota duše. Osjećanje osjećaja ljubavi je izvor kreativnosti se krije u dubini nutarnjeg univerzuma. Uistinu je besmisleno činiti bilo što, bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa svemirom, ako ne spoznamo da smo tek djelić te beskrajne cijeline. Poezija, pjesništvo, umijeće riječima oslikati djelovanje nutarnjeg svemira izranja iz vrulje ukupnosti, iz svijesti o postojanju svega u svemu, iz spoznaje prolaznosti i neprolaznosti vremena i o osjećanju moći sadašnjeg trenutka koji je sada i koji je vječnost. U toj spoznaji se zrcali i naše trajanje na zemaljskim putevima. Sve što činimo postaje uistinu besmisleno ako ne crpi energiju sa istog izvira iz kojeg ga crpi svemir. No, to ne znači da sve mora biti promišljeno. Postoje stvaraoci poetičnosti sadašnjeg trenutka koji ne znaju ništa o svemiru, ali osjećaju ga intuitivno. Oni pišu intuitivno i nisu ništa lošiji od peota koji promišljeno razumjevaju i uvećavaju svoju intuiciju znanjem. To su oni koji osvješćujući ono iskonsko u sebi uvećavaju svoj užitak i uvećavanjem užitka osjećaju sve dublje i dublje uranjanje u vrtlog nebeskog vretena, u spiralnu dinamiku vječnosti. Filozofija vuka samotnjaka, svjesno odricanje, svjesno življenje samoće rezultira snažnijim užitkom sudjelovanja u vrtlogu vremena. Opusti se, ne žuri, zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše ritmom univerzuma tada ćeš spoznati da sve drugo, osim istinskog osjećanja osjećaja, može čekati na sretniji trenutak. Rim, Pariz, Zagreb već stoljećima stoje na istom mjestu i čekaju na naše korake drevnim stazama povijesti, vječna muzika još uvijek izranja iz dodira vrška prstiju virtuoza i struna violina i tipki klavira, sa slika u svjetskim galerijama nam se smiješe portreti, sja sunce, titraju makovi, ali uskrsnuće umijeća življenjenja se događa u ovome ovdje i ovome sada. U nutarnjoj "beštiji" , koju je već Giordano Bruno želio istjerati pod koplja dnevne svjetlosti, se sjedinjuju zvukovi, mirisi, boje i okusi življenog života, njenim venama protiče sveta krv, u njenom tkivu plamti vječna vatra iz koje smo iznjedreni. Oslobodimo tu životinju iz okova odgoja, zakona i pravila svakodnevice. Dozvolimo joj da nas svojim instinktima odvede na izvor sa kojega naša svijest i svijest svemira ispijaju kapljice svevremena. Zaplešimo virtualni ples sa strunama iz kojih smo nastali, osjetimo fascinaciju trenutka, iskonske titraje intuitivne "beštije" u nama, slijedimo njen njuh, njen sluh, njen okus i izronit ćemo u svjetlosnom zagrljaju postojanja, u ovome ovdje i ovome sada.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen