U zagrljaju prelamanja svjetlosti u prizmi spoznaje, u misaoteci Proustiani, u gradu sanjajućih knjiga, u bezvremenu snova, u davnim snoviđenjima o Veneri iznjedrenoj iz dubine oceana, uzdignutoj u kristalnu kuglu Metaverzuma proslavih osjećanja osjećaja. Boginja ljubavi je prosula svoju zlaćanu kosu treperavom dušom svemira, a moje srce je zakucalo ritmom njegova imena.
Lutam arkadama uspomena,
sijač zvijezda plavetnilom jezdi
milujuć' me nježnim zagrljajem sjena
dok se srce budi u priči o dalekoj zvijezdi.
Pred očima treperi ljepota neba
tkana od misli i osjećaja sjena,
astralne staze Amora Feba,
istina mjesečevih mijena
i oceanskih pjena.
Blješti nebo snagom nutarnjeg sunca,
plesom sjene moje duše snene,
ljepotom snenog vrhunca,
a tuge u tmini skrivene,
srcem izmjerene,
u sreću pretvorene.
Na sagu noći
Pegaz snove odnosi
u carstvo božanske moći
i sakriva ljubav u Venerinoj kosi.
Na baršunu mekom, paperju od svile,
blještavom sagu srebrnog praha
srećem djetinjstva mog vile
i krhotine davnog straha.
Nižu se ostatci i tuge i sjete
srce slaže bisernu nisku,
perle od krunice svete,
u ljepotu duši blisku.
Sonata snova, simfonija sretne duše,
šumom školjke Jakovljeve tkiva
zvuke tugaljive elegije guše
šapćuć' dušo ti si živa.
Sjenka duše sad baladu životu piše
o trenucima porađanja sreće,
srce sklada rapsodiju kiše,
Venerinim putem kreće.
Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde,
kočija me nosi njenoj svjetlosti
vranci svijesti nebom jezde
iskreći pjenu radosti.
Dlanovi neba miluju ovu noć
iz srca prognali su tamu,
duši darovali moć,
svjetlost samu.
Kličem nebeskoj ljepoti
trenu istinskoga sjaja,
božanskoj dobroti
ljubavi beskraja.
Na izvoru sudbine,
u žuboru pješčanog sata
uranjam u duše tajnovite dubine
živim život tkan od Venerinog zlata.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen