Ljubav je iskra svjetla u noćnoj tmini, duši anđeoska snaga, tijelu svilena košulja, biser na obrazu, prsten na ruci, kadena kojom je ljubav u srcu zauvijek usidrena. Ona je i postelja bijela, to paperje sneno na kojem se sretna budim i grlim ljubičasto svitanje, grlim ga nježno i još uvijek, nakon godina sazrijevanja, grlim ga zaneseno. Na dlanu vremena blješti kristal u kojem se zrcale sve protekle godine, svi mjeseci, tjedni, dani, sati, minute, sekunde. Promatram dozrijevanje plodova ljubavi, osluškujem zrelost u svjetlosnoj muzici sretnoga trenutka osjećanja osjećaja, osjećam prohujalu i naslućujem dolazeću sreću u zjenici univerzuma svjesnoga uma. Stojim na obali oceana snova, uspinjem se na hrid vjerovanja, ulazim u hram ljubavi, klečim pred oltarom života i šapućem molitvu, govorim tiho, najtiše što mogu, šapućem da sebe ne probudim, da tebe ne probudim iz ovog dugog, već dugo sanjanog još nedosanjanog lijepog sna.
Osjećam vrtlog vremena, jutros nas olujom ruža u srcu grli još jedno proljeće. U renesansi sna spoznajem istinu. Promjenio si se ljubavi moja, ali ja volim tvoje promjene, volim tvoje godine, volim srebro u tvojoj kosi, volim bore osmijeha na tvom licu, volim znakove vremena na tvom čelu, volim te i od tebe ne očekujem ništa jer s tobom u sebi imam sve. Ljubav ljubavlju okrunjenu, ljubav ljubavlju osviještenu, ljubav ljubavlju osmišljenu, ljubav ljubavlju rođenu, s tobom u sebi ljubavi imam samo ljubav i osmjeh na licu, sreću u očima, radost u mislima, snenost u srcu, vječnu kupku radosti, pjenu vječne mladosti, ratnicu vječne svjetlosti. Mogu je dotaknuti, mogu je milovati, mogu je darivati, u njoj se skrivati, na njenom ramenu cijeli život snivati. Ljubav je dan u kojem se sretna budim, kristali neba u zraku, vjetar u krošnjama starih platana, zenit života, purpur zapadnog neba, beskrajni plavi ocean u kojem Helio Lunu sniva dok zvjezdana prašina igrajući se s mjesecom daruje dragulje noćnoj kupoli. Samo ljubav, šapućem suncu dok grlim svitanje, kličem u vjetar i dok promatram svoj lik u zrcalu na dlanu vremena, moj glas se kao Narcisova ljubavnica, kao besmrtni Eho širi vrtlogom spiralne dinamike, uranja u zagrljaj dnevne svjetlosti i nestaje u beskraju, u zenitu sna, u radosnoj kupki sreće.
A onda se u sumrak, bjelinom biserne niske, sjajem večernjice, te čuvarice ljubavnog zova, braniteljice ljubavnih snova, sretna vraća u moja njedra. Dok se pale oči neba, a vjetar jeca pjesmom, "Za mrvu tvoje ljubavi ja molim te.....", govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, šapćem da tebe, ljubavi moja, iz ovog dugog, dugo sanjanog i nedosanjanog lijepog sna ne probudim. Da, danas znam, danas sam sigurna život je ljubav!
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen