Jedna drevna legenda nam govori da postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, a onda pjeva ljepše nego bilo koje drugo biće na zemlji, ona pjeva umirući. Napustivši gnijezdo ona leti od grma do grma i pričinja se kao da u oluji ruža traži trn na kojem će osjetiti bol ljubavnog žara. U trenutku umiranja njena bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe. Cijena te predivne pjesme je ovozemaljski život, čitav svijet zastaje i sluša taj poj, a Bog se u svakom živom biću osmjehuje srećom. Colleen McCullough je svom ljubavnom romanu dala ime "Ptice umiraju pjevajući".
Prisjećam se vremena koje nazivam olujom ruža, osluškujem titraje šaputave svjetlosti koja me grli uspomenama. Odživjeh tugu i ljubavnu bol u jezajima tišine moje uznemirene duše. Pisala sam pjesme i u svaki stih sam utiskivala šutnju kojoj nisam znala darovati osjećaj. Ljubav jednostavno LJUBAV, jedina energija koju i umirući osjećamo, šapuće mi tajanstvena ptica koja se skrila u ružin grm moga uma. Spoznajem da iako sam tada odlučilai krenuti bolnijim životnim stazama, iako sam koračala trnjem ka zvjezdama, ljubav mi je bila vjerna pratilja, ostala je uz mene seoba duše u nepoznato bude bude praćena njenom šaptavom svjetlosti.
No postoji jedan jedini uvjet, Ljubav mora biti iskrena, mora izlaziti iz srca, tog čudesnog izvora iskrenosti. "Ptice umiru pjevajući" je jedna od najljepših i meni najdražih knjiga o ljubavi. U njoj se zrcali izreka "per aspera ad astra", ocrtava trnoviti put na kojem se grle vjerovanje i ljubav u bol trenutka. Ljubav svećenika na vječnom hodočašću ka istini, ljubav koja sama sebe dokazuje u svakom činu i svakom djelu, na svakoj stepenici Jakovljevih ljestvi, tom legendarnom putu ka vječnosti. Legenda pretvorena u razumljivo štivo nam dokazuje se ono najljepše u životu može ostvariti kroz svjesno spoznatu i odživljenu bol, upućuje nas kako vrednovati ljubavnu bol i iz nje izrasti u čovjeka koji sam stvara ljubav i vjeruje u nju.
LJUBAV je energija koja ne izrasta iz strasti, žudnje i čežnje, ljubav je mirna i vječno tekuća rijeka u čijem koritu mi plivajući učimo savladavti sve njene virove, bujice, vodopade i ljepotu njenog ustaljenog toka u ljepoti ravnice našeg postojanja. Mi nismo ptice koje umiru pjevajući, mi umirući šutimo i sretni smo jer smo spoznali snagu te čudesne energije.
Onaj tko zna što je ljubav zna da je ona u svom nastajanju virovita rijeka koju mi sami pripitomljujemo, kojoj mi svojom snagom poklanjamo snagu, ljubav sklada naljepšu melodiju koju bi trebali znati cijeli život pjevušiti da bi mogli umirući sretni šutjeti i uroniti u njen vječni tok gdje nas onda dočekuju ptice koje su umirući pjevale.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen