U mom starom, već požutjelom spomenaru, ispisanim starinskim rukopisom, još uvijek stoji
"Cijelog života istinu zbori,
jer to pravom ženom te tvori,
ako uspiješ takva biti
ne trebaš se pred nikim kriti"
24. 12. 1959.
tvoja nona.
I ja tražih istinu, moju tvoju, našu, njihovu i što mi se činila bližom, gubila se negdje u vrisku vječne tišine neživljenog života. Pričinjalo mi se da je tu kada ju ne dodirujem. Pitala sam se, zar moram sve spustiti na prosjećnost, dozvoliti da riječi i djela postanu jeftina roba na sajmu povjerenja.....Riječi i djela, osjećaji i riječi... Zar ću dozvoliti da riječ postane đelatom koji će me izvoditi pred zid sudbine, da osjetim istinitost one velike laži kojom sam se godinama hranila. Šapnuh u vjetar, molim te ispričaj mi još jednom bajku o sreći u zemlji iza sedam gora i dozvoli mi da sanjam ne tražeći više istinu. Osjetih kako me dodiruje lahor vilinskog glasa, šaptava svjetlost prohujalog vremena, djetinje vjerovanje u u kojem nije bilo sumnje i straha od prevare. Osjetih lakoću postojanja, lepršavost vilinskog bića koje se budilo u meni i zakoračih u životnu bajku koja još uvijek traje.
Tvoje oči, dva zrcala tvoje duše snene
tvoje oči, dva vilinska jezera
iz kojih se sunce,
nakon godina lutanja
i lažnih osjećaja
i lažnih osjećaja
u svitanjima srca ponovo rađa.
Pogled tvoj dušu mi miluje
Pogled tvoj dušu mi miluje
strahove i tugu dodiruje
i
novu želju budi
da otvorim vrata starih nemira
novu želju budi
da otvorim vrata starih nemira
da srcu dozvolim da ponovo rudi
i
i
da dotakne strune prošlosti
koja se u njemu zaboravljena sakriva.
Osmijeh tvoj mi sreću daruje
da srce vječnu tugu razbije,
strah od nove ljubavi ubije
da srce vječnu tugu razbije,
strah od nove ljubavi ubije
i vatru u tijelu raspiruje,
strune duše nježno dira,
strune duše nježno dira,
sonatu od snova svira,
o sreći malog leptira.
o sreći malog leptira.
Tri dobre vile, tri čuvarice hrama ljubavi, tri moire sudbine satkaše svilenu istinolovku oko naših duša. Trava je počela nicati opusjelim asfalom, srne su mi počele jesti iz ruke, zoru su najavljivale ptice, oproštaj grijeha je postao nepotreban.
Riječ postade djelo, treperava ljepota koja nas je nosila u vječnost, riječ izgovorena lakoćom djeteta i ja osjetih da sam pronašla istinu tvoju, moju, našu, njihovu.
Ljubav!
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen