U panorami usnulog srca, u trenutku kada svitanje grli tamu i razbija koprenu kiše protekle noći, vidim tragove jednog neodsanjanog sna. Iza još uvijek spuštenih trepavica prepoznah lik ljubomornog boga ljubavi i siluetu boginje lova. Vidjeh kako napinje luk i kako strijela satkana od mjesečeva srebra leti u beskraj sna. Pokušah pružiti ruke da zaustavim umiranje, ali u tom trenu na nebu zasja orionovo sazviježđe. Srce prestade otkucavati svoje probne odkucaje i zatreperi strahom. Potražih istinu u duši i šapnuh, povedi me do zenita, da čujem kako odkucava podne u državi sunca. Kao stih jednog davno pročitanog epa, istina spusti svjetlucavu nit i povede me kroz labirint lažnih osmijeha i pokazujući mi svoje lice dokazuje da je ona trenutak, iskra u mraku, zlatna zraka sunca u pejsažu duše. Osluhnuh romore iz dubine postojanja i osjetih smirenje. Na granici sna i jave vidjeh svjetlost koja je utirala nove staze, puteve to tog trena neprohodne za moje korake, vidjeh vatru nad siluetom sumnje i osjetih rađanje novog početka. Na horizontu, tamo gdje se miluju nebo i ocean života zaiskri svitanje.
Otvorih oči, na jastuku pored mene se još u dubokom snu smiješila moja istina o životu. Zraka sunca se spustila na njegovo lice, on otvori oči i ja u dubini njegova pogleda prepoznah sreću u dolasku.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen