Otajstvo tuge

Uranjam u nježnost tvog pogleda, vidim zrcaljenje proljeća i vilinski san u tvojim očima i pričinja mi se da u toj lakoći trajemo već eonima. Sutoni se izljevaju titrajima srca, a mi šutnjom pozdravljamo Venerine izlaske na scenu darovanog nam života. Osluškujemo tišinu sunoćavanja i tajimo tuge koje su nas hranile u noćima samoće. Simfonija ovog trenutka najavljuje kraj dugo slušanih opijela i tonovima obznanjuje neke nove istine, daruje melodiju buđenja u ovom zagrljaju sreće. Šutnjom dodirujem ovo sada i opraštam se od prošlosti, zaboravljam muku raspinjanja na križ, zaboravljam stigme kojima su te žigosali dok si tijelom umirao, a dušom izrastao iznad ledenog zagrljaja smrti. Ugasnuli osmjeh djeteta u meni je bio pepeo na kojem se gasila i zadnja iskra veselja, a rapsod je pjevao baladu o nepoznatim drumovima u nepoznatim daljinama. Bili smo skitnice nekom nepoznatom galaksijom uma, svijetom u kojem nije bilo svitanja ni sutona. Lutali smo sivilom vremena punog teškog, od straha i tuge satkanog, bremena. To je bilo nepostojanje u trenutku, životarenje bez žudnje i nemira, trajanje u samo jednoj jedinoj želji. Željeli smo oglušiti i oslijepiti na sve poticaje nutarnjeg svijeta, željeli smo ugušiti bubnjeve kojima su već otišle duše slavile tvoj dolazak, željeli smo se probuditi na pješčanom žalu naših naglih ljeta i gledati kako se rađaju biseri. Da dragi moj pjesniče bili smo putnici bez prostora i vremena, dva zrnca zvjezdanoga praha, dvije krijesnice zalutale u beskraju zimskog pejsaža, dva vilinska bića izgubljena u prašumi strahova u kojoj smo tražili mir davnih svitanja i sreću prošlih sutona.

          

Iz tkiva sjećanja smo tkali priču sa sretnim završetkom, a ljubav nas je branila od zaborava žudnji. Na obzorju želja ugledasmo tračak nade, prognanu svjetlost koja se ranjena, ali naša, vraćala na pepeo sna da potpali zapretenu vatru vjerovanja vraćajući nam, na mjesecima tužna lica, djetinje osmijehe.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/