Violine na mjesečini....

Koračam sjećanjima, tim kristalnim mostovima pod kojima se budim. Osluškujem tišinu noći, pričinja mi sa da netko svira violinu i da zvukovima pali oči neba, da kapljice melodije pretvara u kristalne suze vremena. Osjetih dodire gudala koji iz struna izvlače kapljice svetog ulja izgnječenog iz latica odlepršalih u oluji ruža, baršunastih stihova koje nazvah poezijom ruža. Lutam zaobilaznim putevima na kojima su brzine ograničene. Zaustavljam se na platformama tramvaja gdje vjetar mrsi kosu i donosi miris šljunka, a pored mene niču asfaltni bulevari i metroi u kojima nema vremena za čežnju. Osluškujem violine na mjesečini dok oko mene tutnji život i blješte neoni. Rekli su mi da slaviš Bakusa kada je vrijeme za snove, da brišeš tragove dosadašnjih istina i ja te noćas potražih pod mostovima. Klošari su sakrivali lica i pružali ruke, osjetih miris istrošene ljubavi i dotaknuh jedne zatvorene oči. Gorčina je prelazila u bol, tvoj pogled bez osmijeha, a suze su mirisale na vino. U tvojim rukama neka nepoznata kosa i ja zaustavih snove da ne pukne čaša iz koje smo ispijali ljubav.

Tvoj život danas sazrijeva u orbiti druge žene, a moja ljubav je drugačija od njene. Iskrenija? Nježnija? Nedohvatljivija? Ne, to je moja ljubav, ljubav bez davanja i uzimanja, bez prostora i vremena. Ti nisi bio moj i ja ne želim biti tvoja, želim tek doživjeti ljepotu i veličinu potpunog utapljanja u sreću. A sreća je ljubav! Ti nisi moj, ti si moja ljubav! Ne želim u svakodnevici biti raskršće tvojih želja, start za puteve tvojih težnji, ne želim tvoje povratke u matičnu luku snova. Želim samo ljubav, a ne sajam gdje ćemo prodavati osjećaje, razmjenjivati uzbuđenja, vagati nježnosti. I zato, dok ti u orbiti druge žene gubiš snagu u vječnom dokazivanju svojeg postojanja, ja u mojoj ljubavi postajem bogatija, snažnija, sretnija........

Na delti ljepote, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja. Ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja. U Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru i prosu plimu sreće. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu na srebrenom sagu mjesečine. Zaplesasmo svoj prvi tango, tvoje usne dio mene, ruke u klupku neznanja zapletoše stvarnost u vir snova. Kao ljetna kiša su kapala milovanja, a nebom je klizila ponoć šireći miris navlažene svile i jecaj tek ostavljenog djetinjstva.  Dva galeba poletješe u nebo krila punih tek naćetih snova, a u pijesku ostadoše tragovi jedne uspomene.

Ne, ti nisi bio kriv što nisi osjetio da Diana treba slobodu, da je boginja lova i mjeseca u tebi našla zaštitnika svojih lovišta. Nepogrešiva u izboru postala je ljubavnicom Mjeseca, a njena ljubav iz noći u noć ljepša, postojanija, nježnija. Ne, nisi ti bio kriv što nisi osjetio da sam dovoljno jaka da budem slaba i izgubljena u tvojoj ljubavi. Pričali su mi o sunčanom podnevu, o košmaru od straha i želja, o trentku kada sam poželjela ugledati svijet. Željeli su boginju, željeli su mi pokloniti ljubav i budućnost, a ja sam već onda sanjala plave daljine i ljubav tražila među zvijezdama. Pričali su mi o prozi mog rođendana i voljeli me nekom čudesnom ljubavi koja je u meni gušila iskonske želje i ja nespremna za život zaplivah rijekom vremena.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
http://umijece-vremena.blogspot.com/