Poezija govori, šapuće, riše, poezijom se osjećanje osjećaja piše.
Pjesma je zrcalo pjesnikove duše, ona pjesnikovim srcem diše,
stih izranja iz odsanjanih snova, u njemu se iskre zvjezde,
njima pjesnici na Pegazu ka izvoru sreće jezde.
Pjesnikinja, poetesa, Shadowofsoul, sjenka njene duše je cvijet sa Kastalskog izvora. Čitajmo njene pjesme, one nam same govore jezikom muze poezije.
Osluhnimo šaptavu svjetlost vječnosti,
Erato nas poziva u sjenkin san.
Duše su izvršile izbor nad ljudima i jedna je odabrala mene. Pokretni most između dva svijeta, između jarke sadašnjosti i mračne prošlosti rastjeruje mrak zaborava.
Zar sam posljednja što mora osjećati sve titraje u tvom srcu?
Zar sam karika prvog i posljednjeg niza u koji uplićeš svoje prste i zar samo mene miluju tvoje riječi?
Pijem vodu iz tvoje ruke, a cvijet pokraj izvora uzalud pokušava dobiti malo sunca, kad ga kriju velike krošnje drveća.
Hoće li taj cvijet uvenuti?
Hoće li izdržati toliku tamu oko sebe?
Penjem se prema visokom brijegu gdje me čekaju neke dobre duše. I u velikom i u malom svijetu se događaju iste bitke, usponi i padovi.
Moj korijen se nalazi u tvojim rukama. Ti znaš kako ugasiti tu vatru i rastjerati tu tamu.
Predivna noć ustupila je mjesto ovom jutru u kojem se nalazim još umornija od jučer. Isto udaljena od svega, isto u potrazi za svim.
Zašto? ...jer nisi kraj mene. Niti ćeš to ikada biti.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen