Život se iskri u svevremenom skladu
suton i svitanje, noć i veseli dan
tuga nestaje u ljubavi sladu,
strah tone u dubok san.
Duša se na obred buđenja sprema
tkivo svemira iskri vječne snove,
na licu vremena sreća drijema,
a svjetlo rađa protege nove.
Ne znanje na izvoru potiho sagorijeva
plamen jezici istine iskre novi čar
srce gori, iz pepela uspijeva
zaplamsat novi žar.
U vrtlogu sna, u vrtnji prošlih života
spirala zlaćana ga na ples pozvala
zagrlila sjaj prohujalih divota,
u treptaju sreće zastala.
Dušu vremena osjećam kao dio sebe,
njome plovim vilinskom strujom,
ne znanje me ponekad zazebe
davnom nutarnjom olujom.
Trenutak tad koprenu ne znanja skida,
svijest tiho u zipci bezvremena leži
nježno ju miluje snaga srcovida
od obreda svjesnosti ne bježi.
Uranja, plovi vremenskim prostranstvom
osluškuje, zvjezde joj poeziju zbore
grle je svjetlosnim poslanstvom
iskrama koje oduvijek gore.
U zagrljaju svjetlosti u obreda struji,
iskre duše svjetlosnim zrncima,
fotoni blješe u nutarnjoj oluji,
u ljubavi sretnim trncima.
Na obzoru svitanja ostaje ljepote trag
zagrljaj duše i tijela se sad dogodio
mirisi, boje, muzika, okus blag,
um je ne znanje od sebe odbio.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen