U bezglasju istine vidim simfoniju boja, osluškujem jecaje tišine i šaputavu svjetlost tvoje duše kojom me odvodiš na pučinu oceana snova. Ulazimo u poludjelu lađu žudnji i razgovaramo plamenim jezicima želja koji izranjaju iz ognja vremena. U njedrima svemira gori vatra začeća. Ovo je noć u kojoj nas posjećuju zvijezde. Noć u kojoj ljubav plamti tijelom i ne dozvoljava da je proguta zaborav. Ovo je zagrljaj pun poljubaca neba kojima održavamo vatru na ognjištu uspomena. Miluješ me anđeoskim dlanovima i ostavljaš zlaćanu nit svemira na mome srcu, odjevaš me plaštom vječnosti i spriječavaš Kronosu da proguta ove sretne trenutke susreta u snu. U kristalnoj kugli čuvarice snova vidim dva svjetlosna bića, čujem iskrenje kristala iz kojeg su iznjedreni. U šapatu ognja začeća prepoznajem tvoj lik u odori vilenjaka koji me brani od ubitačne šutnje kradljivaca snova. Pjesmom nad pjesmama mi šapućeš istinu o memoriji vode u kojoj se ogleda lik anđela čuvara naših izrastanja iz opne ljubavi u ljubav. Jecaj tišine postaje poezija našeg unutarnjeg neba na kojem bezglasne stihove pretvaramo u simfoniju univerzuma, u bisernu suzu na dlanu vremena, u srebro kojim kitimo kosu, u brazde na čelu svemira, u svjetlucave oči neba kojima na horizontu svijesti gledamo rađanje novih praskozorja.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen