Prijateljstvo, to beskrajno more satkano od snova i želja, ta čudesna droga, treperava energija koja izvire sa tajnog izvora i postaje nevidljivi svjetleći trag unutarnjeg sunca kojim se jedno biće zrcali u drugome. Misli se roje, gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje. Ova noć odnosi trenutke, pretače ih u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju svjetlosti koja me uvijek opija vjerovanjem u prijateljstvo, taj najvredniji dragulj u riznici duše.
"Disonance su samo jako razmaknute konsonance" izjavio je Arnold Schönberg objašnjavajući svoja novoizrastajuća muzička djela. Osluškujem prolazak konsonanci vremena stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti.
Bezglasna melodija vječnosti uranja u tišinu dolaska trenutka i probija opnu sumnje, otvara vrata vjerovanju i novim notama piše sonatu od snova na horizontu svitanja. U krošnji uvjerenja se hukom oglašava čuvarica drevne mudrosti i najavljuje buđenje novih istina. Proljeće je, neka, u prošloj jesni, zalutala ptica dotaknu tišinu i u podnožju neba buknu plamen, ona tiha vatra zauvijek pohranjena u uglovima sjećanja. Prošlost na granici trenutka, okusi izmješanih previranja, mirisi zajedničih želja, tonovi svitanja, snaga doživljene sreće. Okrenuta prema istoku jutros čujem korake, vidim sjenku prijateljstva kako nestaje u maglovitom oblaku nekog dalekog horizonta. Osluškujem davno skladani preludij anđeoske muzike, potpuri satkan od svih onih tonova kojima smo pozdravljali praskozorja u arboretumu prijateljstva. Pozaune vječnosti sviraju himnu vjerovanju u prijateljstvo koje preživi sve sumnje, sva previranja, sve bolesti jer i u najtežim trenucima nutarnjih kriza prijatelj nikada ne izdaje prijatelja. U samozataji duše, prijatelj prijatelju ostaje njemi svjedok grijeha, jecajem tišine pokreće spiralnu dinamiku ljubavi i postaje zvijezda vodilja na putevima zablude.
"Disonance su samo jako razmaknute konsonance" izjavio je Arnold Schönberg objašnjavajući svoja novoizrastajuća muzička djela. Osluškujem prolazak konsonanci vremena stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti.
Bezglasna melodija vječnosti uranja u tišinu dolaska trenutka i probija opnu sumnje, otvara vrata vjerovanju i novim notama piše sonatu od snova na horizontu svitanja. U krošnji uvjerenja se hukom oglašava čuvarica drevne mudrosti i najavljuje buđenje novih istina. Proljeće je, neka, u prošloj jesni, zalutala ptica dotaknu tišinu i u podnožju neba buknu plamen, ona tiha vatra zauvijek pohranjena u uglovima sjećanja. Prošlost na granici trenutka, okusi izmješanih previranja, mirisi zajedničih želja, tonovi svitanja, snaga doživljene sreće. Okrenuta prema istoku jutros čujem korake, vidim sjenku prijateljstva kako nestaje u maglovitom oblaku nekog dalekog horizonta. Osluškujem davno skladani preludij anđeoske muzike, potpuri satkan od svih onih tonova kojima smo pozdravljali praskozorja u arboretumu prijateljstva. Pozaune vječnosti sviraju himnu vjerovanju u prijateljstvo koje preživi sve sumnje, sva previranja, sve bolesti jer i u najtežim trenucima nutarnjih kriza prijatelj nikada ne izdaje prijatelja. U samozataji duše, prijatelj prijatelju ostaje njemi svjedok grijeha, jecajem tišine pokreće spiralnu dinamiku ljubavi i postaje zvijezda vodilja na putevima zablude.
Nomina sunt odiosa, grijeh ti kažem, ali griješnika neću. Molitvom koračam
pustinjom iz koje se izdigao čovjek u svom vjerovanju u čovjeka u čovjeku.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen