Arthur Rimbaud je u 17- oj godini napisao svoju najpoznatiju pjesmu "Pijani brod", sažeo je život u poemu koja je nadživjela njegov kratki boemski vijek. U Rimbaud- ovoj pijanoj lađi se susreću ljudske duše i sjedinjuju sa sazvježđima, sa zelenim azurom oceana, sa modrim nektarom vremena, sedafastim obzorom svitanja i ljubičastom maglom sutona. U toj rapsodiji boja, sonati mirisa, simfoniji svjetla i suglasju osjećaja izranja Leviatan, tajanstvena morska neman koju pjesnik lovi u mrežu riječi i alkemijom slova je pretvara u tugaljiv stih. Tugovanje nad životom je slično baladi zapisanoj u kamenu. Tvrdnja da nam život izmiće iz ruku, slutnja da nas prijatelji izdaju, da se negdje sklapaju urote, da se život pretvorio u krletku punu besmislenosti je bijeg od sebe samoga, bijeg u nepostojanje puno zvukova opijela nad mrtvilom svijesti. Osluhnimo, zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, jer cjelina je uvijek više od sume njenih djelova, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo tu nemilosrdu vrtnju pijane lađe našeg postojanja u kojoj smo izgubili kormilo, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u svoju dušu, u kakvoću svijesti o sebi samom. Skupiti na jedno mjesto svoja razmišljanja, pokušati suglasjem osjetila i osjećanja osjetiti osjećanje bezimenih osjećaja, unutarnju vatru svoga postojanja. U posljednjem trenu, prije nego što naša pijana lađa izgubi kormilara i nasuće se na hrid usred oceana snova, postati svjestan sebe i drugoga. Zajedno uroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi da krene na svoj put oko sunca i doživi svoju sretnu ekliptiku.
Cum sol oritur, stellae fugunt, Cum senectus oritur iuventus fugit... misli iz Ovidijevih "Metamorfoza" nam govore kako je sve blizu i sve daleko, kako se sve vrti u krug, u vrtlogu nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici vječnosti, u kopreni duše, u velu prijateljstva, u krugu ljubavi. Osjećam te drevne istine u dubini sebe i pitam se zašto dozvoljavamo da se naše životne lađe sudaraju u koridorima trenutačne tmine svijesti, zašto.........? Možda se odgovor krije u stihu, iz zbirke soneta Vesne Parun "Salto mortale"
"A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i evo ja osjetih pod zamišljenom dugom apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše. Klatno sunčanog sata nad nama kaplje sreću zvjezdanim prahom, duginim bojama i vremenom ljubavi i prijateljstva. Pod klatnom sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji. Ona je tek neprestana opomena o promašenom trenutku, neproživljenom treptaju oka, nepruženoj ruci, nesaslušanoj boli, u neizgovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU. Odhodu gospari, odlaze prijatelji u vječnost bezvremena, a ne izgovorene riječi ostaju zabodene u duši kao Longinovo koplje, postaju gorke suze koje peku kao oganj, postaju bol, da, užasna, neizreciva bol.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen