Iz buketa uspomena se širi miris sudbine koja me obdarila sretnim trenucima postojanja na stazi ka zvjezdama. Srce pamti oluju ruža i mjesec u kojem se zrcali smirenje oceana snova. Došao si ogrnut svjetlom u času kada se gase oči neba i velika zvijezda izranja iz tmine neprospavane noći. Pričinilo mi se da vidim rađanje zlatnog doba. Sunce se zrcalilo u tvojim očima, a sa tvojih usana je tekla medovina i pretakala se u moje srce. Bio je prvi dan mjeseca ruža, u perivoju snova se otvoriše pupljci ljubavi. U auri tek naslućenog dana osjetih dah buđenja i misli se skupiše u krijes osjećanja osjećaja. Danas se prisjećam tog trenutka i vjerovanja da je vrijeme prodanih duša prošlo. Kotač života je zarotirao ritmom sreće. Vrijeme nas je obgrlilo kristalnim nitima i odnijelo u vrtlog nebeskog vretena. S neba je kapao zvjezdani prah i krajolik trenutka je postao Arkadija. Da izvan tog našeg Raja prodane duše još uvijek postoje nisam vjerovala, ali jedno novo iskustvo me naučilo da ponovo zatvorim okna duše i budem opreznija u propuštanju neznanaca na elizejska polja naše svakodnevice. Zatvorih vrata izgubljenom vremenu. Iza njih je ostalo lijepo sjećanje koje pretačem u tugaljivu uspomenu. Maj se već nazire u silueti aprila u odlasku. Mirisi mjeseca ruža najavljuju smiraj oluje i pozivaju na plovidbu pučinom života s oprezom u svijesti.
Ne vjeruj Danajcima ni kada darove donose šapat vječnosti se zrcali u ovom jutrenju. Smiješi mi se tugaljiva uspomena, drvena statua koja me kao Trojanski konj prisjeća na uljeza koji je dokazao da prodane duše još uvijek postoje.
Mazohistički gledam tog njemog svjedoka rađanja i umiranja jednog prijateljstva i svjesno proživljavam bol, puštam ju da proteče ponornicama tijela i izroni kao snaga ozdravljenja iz vrulje osjećanja osjećaja.
U tišini ovog svitanja, u dubini očiju boje sna se ogleda sjenka moje tuge, a iz oceana snova izranja kristalna suza s kojom nestaju tragovi prodane duše u mojim uspomenama.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen