San je, kaže se, jedna kratka smrt, smrt u kojoj duša beskonačnost beskraja i vječnost bezvremena svojom snagom tka. San je prvo slovo Kabale, Cantorov Aleph, san je Borgesov san o Alephu, san je kapljica u oceanu postojanja, kapljica u kojoj se početak i kraj, bez početka i kraja u zrcalima duše ogledava. Možda je to božanstvo, nebeski orao, ptica u kojoj su skupljene sve ptice svijeta, kugla u kojoj je središte svaka njena točka, a obodnica ne postoji ili je to anđeo sa četiri lica koji istovremeno gleda na sve četiri strane svijeta.
Neznamo što je uistinu beskonačnost, neznamo kako izgleda nebeska ptica, neznamo kako izgleda Anđeo sa četiri lica, neznamo od kojih niti su satkani snovi, ne znamo tko u noćnim tišinama simfoniju našoj duši svira, ne znamo tko slaže boje u sonatu od snova, ne znamo čija nas ruka uzdiže do nepoznatih visina i tajnovitih dubina, ali osjećamo da u snoviđenjima duša živi, da nas uvodi u beskonačnost i bezvremenost, da nam daruje krila, znamo da nas ona u tim trenutcima nesvijesti odvodi rijekom vremena u neka tek željena, samo naslućivana postojanja. Kada tonemo u duboki san tada tijelo miruje, a duša oblači halje satkane od pjene i lepršava kreće na svoj noćni bal, da u tajnovitim tišinama noći s nama proživi neki nedosanjani san, da u sjećanje vrati neki zaboravljeni dan. U svom treperavom biću ona snena lebdi prostranstvima željene daljine, na obalama životnog oceana osluškuje šum valova spavajućeg srca i po taktovima njinim pleše svoj ponoćni menuet.
Njen osmijeh tada poput goruće šibice pali srce i uzdiže ga kao plamene jezike koji obasjavaju zidove, šaraju ih čarobnim bojama i pretvaraju u vitraže kroz koje ulazli sunce u naš san.
Koriandoli svih boja lepršaju kristalnom dvoranom punom svjetlosti krasne, pjenušava kupka sreće puni san, širi mirise jasne da utonemo u beskrajne daljine, da u svom snoviđenju vidimo svijetlost tišine, da umjesto u zvijezdama među krijesnicama potražimo svog života nedokućene istine. U krošnjama prastarih platana, duša sa dušama zaspalih ptica razgovara, zvjezdanim slovima brevijar života piše, sa kapljicama zaostale kiše šapuće o poeziji vode, sa treperavim laticama ruža priča o nektaru mednom koji nam nudi kao sanjani lijek protiv svih nesretnih stanja i svih proživljenih tuga.
Na jastuku mekom tad osmijeh se širi, mi uranjamo u kristalnu kuglu bez kraja i početka, lebdimo unutarnjim svemirom, lutamo zvjezdanim stazama, osjećamo postojanje Alepha, živimo bezvremenost trenutka, susrećemo nebeskog orla, Anđela sa četiri lica, strahovi se pretvaraju u okuse medovine, u mirise nebeskoga cvijeća, u roj leptira koji se u dubini srca gnijezde i tada, umjesto krvi, tijelom vrije pjenušavo vino, nova snaga se rađa i mi u novom praskozorju volimo dan u kojem se budimo, volimo misli i sjećanja, dozvoljavamo srcu da diše.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen