Anđeosko vreteno........

Rođenjem dobih ime i boginju lova i mjeseca. Ona u meni živi, šapuće mi tiho vječnu poeziju snova, Nerudine želje, Lorkine sanje, Jesenjinovu tugu, Ujevićevu snagu, Shymborsku često u sjećanje zove, Vesnom Parun zaslađuje snove.  Sjećam se,davno u doba mladalačkih previranja razgovarah s njegovim plavetnilom. Pozivah ga u zajednički san.  

 

U noćima postajah čuvarica Mjesečeva hrama, slušah poruke davno napisane, legendu o boginji i lovcu, osjećam tajanstveno znakovlje vječnih mjena. Na zidovima blještaše slike, titraše  sjećanja. Pod karijatidama neba, pod svodovljem lazurne ljepote boginja i ja uranjasmo u odaju ogleda i odjeka, doživljavah vrhunac samoće. Tada osjećah, u meni je ključalo novo nadahnuće.

 

Iskre riječi, stih do stiha dijadem u kosi boginje  što mi dušu hrani. To biće u dubini oceana snova najavljuje oseku, upozorava kada nadolazi plima, ponornice svih osjećaja u sebe prima, sjedinjuje pročitano, naučeno, zapamćeno u vrulju uvijek novih osjećanja iz koje izviru sva duše moje uzbuđenja.

Blješti nutarnje sunce poezijom lijepih uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena, tih vječnih stražara na vratima vremena.

U tišini sutona se još uvijek u duši budi sjeta, tajanstveno biće za snove me sprema i pjevuši uspavanku stihovima već davno umrlih poeta. Tada sanjam poeziju, snivam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene, sanjam zeleno na čudesnoj stazi ka Cordobi dalekoj, čujem melodije balada iz ciganskog romansijera, gledam kuću Bernarde Albe, kupam se u luninim tugama, miluju me stihovi iz ljubavnih soneta, prisustvujem plesu svjetlosti i sjena davno u vječnost odlutalih pjesničkih imena i na obroncima snova i jave vidim sjenku Jima koji umjesto pjesnika liže ruku njoj.

http://sretantrenutak.blogspot.com/