Uranjam u krijes postojanja, osluškujem šapat njegova tkiva, čujem kako svjetlost sklada sonatu od prohujalih dana, vidim kako ispisuje note o svemu što je bilo lijepo, o trenucima provedennim u njegovim dubinama, o onome što duša budna sanja, o zarobljenim tminama u širini bezdana, o srcu slijepom na zlo i bijes, o visini svemira koji mi daruje buket nebeskih cvjetova satkanih od ljubavi, mudrosti i znanja. Osjećam vrtnju nebeskog vretena, spiralnu dinamiku vječnosti. Zaustavljam se u ovom ovdje i u ovom sada počinjem snivati novi san, san o snazi trenutka, o tragu suze sa lica vremena koju mogu u radosti skrivati, o simfoniji srca koja postaje tihi, najtiši šapat žudnje i željenog užitka. Na obzoru oka vidim onu bolju sebe, onu koja se probudila upoznavši tebe. Grle me nježni zvukovi, dušom se šire himne, ode, rapsodije, sonate, fantazije razne što ih svojim sjajem zvijezde tvoga neba u meni skladaju. Svjetlom pune sve, iz tmine prošlosti, zaostale duševne praznine i svojim titrajima srce i dušu na slavlje osjetila pozivaju. Iznjedrena iz rijeke vremena, u ovom sretnom času, jedna se kapljica u duši cakli, u njoj se zrcali ples struna nebeskog orkestra koji svojom muzikom srcu snagu daruje, da zaiskri sreća u životnoj magli, da ovaj sretan trenutak u svjetlosnoj oazi spoznaje caruje. Na obroncima snova, u trenutku smiraja u času kada noć pruža svoje nježne ruke i miluje odlažeći dan ćutim kako leptiri u dubini duše otvaraju svoja meka krila, kako lepršaju rajskom livadom svijesti i bude usnule ljubavne cvijetove, kako se igraju sa tužnim oblačkom spoznaje da zablješti osjećajna svila, da osjetila zaplešu svoj ponoćni bal, da ljepota ovoga trenutka zauvjek potraje. Lakoća postojanja se u svakom srcu krije, svaka duša o sreći sniva, svako živo biće ljubav u sebi samom stvara. Uronimo u nutrinu sebe, u krijes postojanja, u dubinu sanjane divote, u vrulju u kojoj ljubav često nespoznata vrije i čeka da joj osjetilnom ponornicom snagu svjesno življenog života darujemo.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen