Oluja ruža, vrijeme traženja istine, vrijeme previranja u kojem se savijest zrcalila u kristalnim suzama neba, u kapljicama rose na laticama ruža, u jecaju tišine vremena. Tražila sam srodne duše u beskraju univerzuma i susrela jednu u kafiću u kojem je Tin Ujević pisao svoju pjesmu "Pobratimstvo lica u svemiru". U dubini smaragdnog pogleda vidjeh spiralnu dinamiku ljubavi, u tonovima njenog glasa osjetih ljubav prema čovjeku kojeg je opisala kao skitnicu, čovjeku izgubljenom u svemiru, čovjeku kojeg je srela u vrtlogu plesa i vrnji nebeskog vretena. Sjetih se da je za taj osjećajno- osjetilni tekst dobila i nagradu. Slušala sam njenu priču i osjećala spiralnu dinamiku vrtloga iz kojeg je izranjao osjećaj prijateljstva. Taj susret blješti još uvijek kao osjećajno osjećajna slika u galeriji mojih uspomena. U arhivi virtualnog svijeta pronađoh ovu pjesmu i prisjetih se susreta u kafiću u kojem vjekuje pjesma "Pobratimsvo lica u svemiru" i spoznaja da nad nama još uvijek vlada srednjevjekovna ignorancija, naučeno neznanje i da se uvijek ista priča ponavlja.
Sve je uvijek ista priča
Razotkrila sam mrtve putokaze na mračnom nebu, a pod mladom jabukom sam zaspala snom bez snova.
Pitam se, koji su me putevi odveli od tebe?
Sjećam se šapata tvoje duše kad je poslala poruku nebu: "ti nisi ta" - i posljednje redove noćnih svjetiljki što su se gubile u daljini, dok sam odlazila s našeg mjesta gdje smo se rastali.
Jesam li našla svoje tri točke postojanja u nečem ili su mi ljudi i bogovi pripremili obilniju gozbu života?
Sad sam daleko od svog zenita, skupljam nova iskustva života i osjećam da to nije pravac za sreću, ali stopala slijede te tragove, koji će me nekud odvesti – u smisao bez smisla.
Prekoračila sam svoje granice, uzela sam komad neba, prelomila ga na dvoje i jednu polovicu zadržala za sebe.
Druga je ostavljena tamo gdje sam skinula crnu halijinu svoje duše, presvukla se i obukla onu boje pjene vrška zlatnog plamena, baršunastu, punu lijepih neuvelih latica.
Viđena sam na raznim mjestima, a sebe nisam vidjela.
Dlanovi polako mijenjaju liniju života i ljubavi, crte se prelamaju, nastavljaju se nove rezbarije, a ja se ne vraćam onom kamenu iz razrušenog grada ispod kojeg sam bila sklupčana kao zmija s vilinskim suzama u očima.
Ta vrata sam zatvorila... tek ponekad neki mrtav putokaz mi najavi da, dok vrijeme prolazi, poljubac je samo poljubac i život je samo život.
Bez znanja o znanju bilo čega, sve je to uvijek ista priča.
http://shadowofsoul.blog.hr/
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen