Kao dvije zalutale nebeske ptice u beskraju zvjezdanog neba, izgubljene u noćima kada je vrijeme za snove, kao zvijezde padalice, kao suze svetoga Lovre, očekivasmo svitanje na rubu stvarnosti. Ljubav je kapala u zemaljske oceane, a mi smo je tražili u zagrljaju vječnosti zaboravljajući da živimo sada. Srca su odkucavala samo probne odkucaje bez žudnje, bez čežnje, preplašena dva srca u vrtlogu života zatvoriše vrata duša i ostaviše boginju na pragu trenutka. Osjetih težinu zgusnutog zraka u plućima, smog gnjeva, maglu nekih ne prerađenih emocija i nedostatak kisika u umu koji je pamtio samo gorčinu nekih nestvarnih trenutaka. A onda iznenada, u trenutku potpunog potonuća u depresiju nepostojanja, začuh zvukove simfonije davnih snova. Zavoli ovo svitanje, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, oprosti neoprostivo, zaboravi sve nepravde koje možda i nisu bile nepravde, pomiluj ranjenu dušu, zalječi ožiljke na raspucanom porcelanu uspomena i sleti sretna na hrid zemaljskog oceana. Valovi tog velikog mora će te odnijeti u zagrljaj ljepote, na koraljni otok cvijetova ljubavi.
Udahnuh svitanje i vidjeh sijača zvijezda u očima boje sna. Nad uzdrahtalim srcem zacvrkutaše ševe i ja zaboravih sve duševne boli, svu tugu, sva nesretna stanja. Osjetih kako se porte srca otvaraju novom danu, danu spasenja od gorčine nepostojanja, od nesindroma sindroma vječnog traženja krivca za ono čemu sam sama bila krivac. Živjela sam zatvorena u Platonovoj špilji gledajući samo sjenke stvarnosti na zidovima moje od samosažaljenja okamenjene duše. Fortuna zakorači ponovo kroz širom otvorene kapije srca noseći maslinovu grančicu u rukama.
Da ovdje na zemlji, ovdje među ljudima dobra srca, ovdje gdje oprost liječi srce od otrova zlopamčenja, ovdje gdje ljubav cvijeta hranjena jutarnjom rosom i okupana sunčanom svijetlosti osjetih lakoću postojanja.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen