Život je kao Rimbaud- ova pijana lađa u kojoj se susreću ljudske duše i sjedinjuju s vrtlogom svemirskog vretena, simfonijom svjetlosti, kristalnim suzama neba, sonatom od boja i mirisa. Tugovanje nad životom je slično baladi zapisanoj u kamenu. Mnogi tvrde da im život izmiće iz ruku, da ih prijatelji izdaju, da se negdje sklapaju urote, a ne pokušavaju postati svijesni života i njegovih i svojih apsurda. Osluhnimo, zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, jer cjelina je uvijek više od sume njenih djelova, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo tu nemilosrdu vrtnju pijane lađe našeg postojanja u kojoj smo izgubili kormilo, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u svoju dušu, u kakvoću svijesti o sebi samom. Skupiti na jedno mjesto svoja razmišljanja, pokušati osjetilima i osjećajima osjetiti osjećanje bezimenih osjećaja, unutarnju vatru svoga postojanja. U posljednjem trenu, prije nego što naša pijana lađa počne tonuti, postati svjestan sebe i drugoga. Zajedno uroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi da krene na svoj put oko sunca i doživi svoju sretnu ekliptiku.
U pjesmi "Pobratimstvo lica u svemiru", Tin nam je stihom dočarao taj zadnji krik duše, trenutak u kojem se zrcali gola istina i kada se svi sa svima u panici uhvate za ruke. Zašto samo u panici, zašto tek onda kad počneš tonuti?
Možda se odgovor krije u stihu, iz zbirke soneta Vesne Parun "Salto mortale"
"A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i evo ja osjetih pod zamišljenom dugom apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše. Klatno sunčanog sata nad nama kaplje sreću zvjezdanim prahom, duginim bojama i vremenom ljubavi i prijateljstva. Pod klatnom sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji. Ona je tek neprestana opomena o promašenom trenutku, neproživljenom treptaju oka, nepruženoj ruci, nesaslušanoj boli, u neizgovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU.
Možda se odgovor krije u stihu, iz zbirke soneta Vesne Parun "Salto mortale"
"A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i evo ja osjetih pod zamišljenom dugom apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše. Klatno sunčanog sata nad nama kaplje sreću zvjezdanim prahom, duginim bojama i vremenom ljubavi i prijateljstva. Pod klatnom sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji. Ona je tek neprestana opomena o promašenom trenutku, neproživljenom treptaju oka, nepruženoj ruci, nesaslušanoj boli, u neizgovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen