Na obroncima sna i jave stoje međaši sudbine, stražari na vratima Pakla i čuvari kapija Raja. Između njih se prostire pustinja, čistilište iz kojeg se, nakon četrdeset dana korizme, uzdigao Bogočovjek i oprostio grijehe griješnicima. Njegovo srce, sveti gral je izvor svjetlosti, izvor svete krvi, koja nas vodi ovozemaljskim stazama i iskri zvjezdane puteve na kojima će se jednoga dana susretati naše duše.
U jednom sretnom trenutku spoznaje poželjeh nemoguće učiniti mogućim, poželjeh kontemplacijom svijesti odživjeti kozmologiju rodoslovlja. Lutala sam obroncima paralelnih univrezuma, bila sam na tromeđi znanja, vjerovanja i ljubavi. Vidjeh tri mnogokrake zvijezde kako se dodiruju vrhovima svijetova i sjedinjuju u geometriju Božanske iskre. Staze kojima sam koračala su bile posute kristalnim oblutcima svijesti i trnjem iz oluje ruža. Bila sam na vratima Hada i pripitomila Kerbera da uđem slobodna i svjesna u bezdan pakla, da upoznam vječnu vatru grijeha, da osjetim plamene jezike strasti i postanem iskra vječnosti koja ne izgara nego ostaje vječni vatromet na nebu želja. Upoznala sam dimenzije čistilišta, odslušala psalme pokaje, tihu muziku duše koja izranja iz vulkana i uzdiže se kroz devet krugova ka vratima vremena. Susretala sam dvoglave, troglave nemani i nudila im dlan pun iskrica razmrvljene boli, plesala sam sa Meduzama i gušila se u opekotinama koje ostavljahu izgovorene riječi bezimenih duša na membranama klijetki i stjenkama duše. Postadoh Kronosova ljubavnica i nedozvolih mu da proguta djete veselja i sreće. Sakrih to nedužno djete u fjordovima vremena da mirno dočeka svitanje sretnog trenutka. Okupana vodom sa Kastalskog izvora zakoraknuh u hram ljubavi i sudjelovah plesu Apolona i muza. Talija me je povela u amfiteatar da osjetim katarzu duše, da doživim zagrljaj tuge i sreće, zagrljaj smijeha i suza, da se oslobodim osjećaja samosažaljenja i uskrsnem u vječnom rađanju Kairosa. Erato me je odvela u carstvo Uranije da u njenim odajama upoznam snagu zvjezdane poezije. Spoznah besmrtnost ljubavi u drevnim heksametrima, prođoh kroz Ovidijeve Metamorfoze, zaronih u rijeku uspomena i poželjeh povratak u koljevku početka. Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili u ono krilo iz kojega smo zakoračili putevima beskraja u potrazi za izvorom na kojem se rađa ljubav, u traganju za tajnovitom vruljom koju cijeli život nosimo u sebi.
U kaležu duše, u dubini srca se krije vrelo iz kojeg izvire Mnemozinina rijeka. U kapljicama krvi se zrcale sjećanja, u njima se ogleda cijeli život. U pretklijetkama vječnosti susrećem svoje grijehe, prolazim kroz pustinju pokore, čujem glas sa Maslinove gore, šaputavu svjetlost oprosta i ulazim u klijetku bezvremena, u Elizejski vrt mira, sreće i ljubavi.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen