Ne želim znati ništa drugo do istine o utapljanju u ljubičasti san i moći sadašnjeg trenutka. Zaustavih prolaznost svijesti i osjetih snagu ljubavi. Spoznah taj zastoj u vremenu, osjetih ga kao djelić vječnosti. Iz tmine bezvremena se iznjedrio dah i kao lepršavost Kairosovog bića zaustavio tijek rijeke vremena. Dotaknuh pramen svilenkaste kose i osjetih da stojim na međi između svjetlosti i tmine. Osjetih oslobađanje, iscjeljivanje rana, izranjanje iz okova same sebe. Oćutih spiralnu dinamiku nebeskog vretena, odjeljivanje i spajanje svakog djelića u cjelinu postojanja. Tajna, kojom nas moćnici trenutka stoljećima hrane, postade žudnja u koju sam oduvjek željela uroniti. Bila sam predugo tek pustolov pred vratima sna, tražila sam znak, kristalnu nit kojom bih se usidrila u luci spokoja na željenom otoku sreće.
Okrenuta prema istoku, ka onoj točki iz koje izranja praskozorje svijesti probudih se ponovo u ljubičastom snu o ljubavi. Na horizontu blješti rađanje istine, ti, ogrnut aureolom vječnosti, me pozivaš natrag u nedosanjani san. Dolaziš nečujnim koracima istine i brišeš tragove onih koji su željeli ucrtati imaginarne koordinate na našim jutrenjima. U lucidnosti zajedničke istine uranjam u tvoj pogled koji snagom snova briše sve druge dubine. Na obzorju ovog trenutka nebo zrcali ljubičastu boju vjerovanja i dokazuje da zagrljaj svjetlosti i tmine, duše i materije, dana i noći nije ubojstvo, nego izvor iz kojeg izranjaju kristali vječnosti.
Sretna sam jer danas uistinu mogu uroniti u istinu tog zagrljaja.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen