U spiralnoj dinamici podsvijesti, u riffovima nebeske gitare, u zvuku bubnjeva Šamana vremena, na obroncima svijesti, u jecaju spoznajne tišine, u zrcalima duše, na vrhu svjetlosne planine iz simfonije boja iznjedreno iskri vrelo pastelnoga sjaja i u njemu se ogleda lik Anime candide, bezvremeno zrcaljenje ljudske duše kristalno čiste. Iz sjaja nebeskog poslanja, iz zagrljaja svjetlosti i vode izranja anđeosko biće, čudesna sjenka duše, slika nepostojeće boje, slika svjetlosti bijele. Na pučini svijesti se u tom treptaju oka ogleda istina često skrivena u prostranstva ljudskoj samospoznaji preduboka. Ljubav, divno anđeosko lice, lice iznjedreno iz spiralne dinamike u nama pohranjene, se tada srcem svojim smiješi, nježnim glasom, lahorom od snova naše od tuge, sumnji i strahova uzdrahtalo srce tiješi. U tom misaono- osjećajnom dijalogu svijesti i duše pitanja se nižu, odgovori se u šaputavoj svjetlosti, u jecaju tišine unutarnjeg vretena kristalno jasni iskre. Svijest, često nesmotrena, pokušava u zrcalu spoznaje zrcaljenje duše milovati, mislima dotaknuti, ali fizičkim ulaskom u kvantno polje osjećanja osjećaja slika se zamuti. U kozmičkim zakonima spoznaje, zapisanim zvjezdanim slovima metaverzuma uma, se mnogo mogućnosti, vjerojatnosti i riješenja krije, u toj kristalima unutarnjeg neba napisanoj legendi se, današnjem razumu svjetskoga uma, nedohvatna istina krije. Tko sam?, što sam?, odzvanja u svijesti koja na konačan odgovor čeka, tko sam, to sam, ljubav sam odgovara bezvremene duše jeka. Na svjetlosnoj planini spoznaje, u Kohinoru svijesti se prelama svjetlost našeg postojanja, u zrcalnim neuronima uma se ogledaju odgovori koje tek jecajem tišine u univerzumu spoznaje razumijemo. Uronimo li tek mišlju u oceanske dubine susrećemo samo hladne dragulje, dijamante, safire, smaragde i rubine koji nam šaptanjem svojim pričaju priče koje razumom ćutimo. Osjećanjem osjećaja, energijom emotivnog uma mi čujemo svjetlosnu muziku duše, vidimo da je Anima candida uistinu bijela, da se u njoj krije mudrost, znanje, vjerovanje, da tek njenom snagom slika našeg postojanja u ovozemaljskom životu postaje cijela. Osluhnemo li šaputavu svjetlost zrcaljenja našeg bića na pučini spoznaje čut ćemo istinu našega porijekla, tajnu koja se u ubitačnoj šutnji neznanja krila, legendu satkanu od zvjezdanoga praha, bisera, anđeoskog glasa i svilenkastog tkiva vilinskih krila. Slika ozrcaljena u oceanskoj vodi tada oživi, spiralnu dinamiku spoznaje stvara, vrtnjom nebeskog vretena glasom univerzuma progovara, na sva naša pitanja zagrljajem duše i tijela odgovara. Tada spoznajemo da smo oduvijek bili, da trajemo u bezvremenom svijetu vječnih ideala, da smo bili zvjezdani prah, zrnce pjeska u pustinji neznanja, kapljica rose na latici nebeskoga cvijeta, kristalna suza na licu bezvremenog svijeta, spiralna dinamika svemirskog svoda, korak anđeoskog hoda, drhtaj vilinskoga glasa, svjetlost koja materiju grli, vječna tajna koja svevremenoj istini hrli.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen