Riječi nose u sebi širinu vječnosti i moć sadašnjeg trenutka. U metemorfozama duše riječi postaju zrcalo u kojima se ogleda nepostojana dimenzija postojanja, dubina oceana ljubavi. U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti jedna te ista riječ ima tisuću lica kojima se prikazuje izgovorenim ili napisanim rečenicama. Srce proizvodi titraje koji se pretaču u čudesne simbole osjećanja osjećaja. Kada nam se pričini da nam nedostaju riječi za kojima bi šapat duše pretvroili u razumljiv govor zaronimo u ocean snova, odjezdimo ka nutarnjem nebu, slažimo slova satkana od bisernog i zvjezdanog praha, prelijmo ih rapsodijom boja, udahnimo im svjetlost našeg malog svemira. Dušograd, srcograd, srećograd, zvjezdograd, tugograd tada postaju riječi u kojima se zrcali ono inače neizrecivo.
Jedna jedina riječ može nemoć pretvoriti u moć, nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U dubini oceana ljubavi, u bezglasju šaputavih istina, među živim sjenkama sreće pronalazimo kristale u kojima vidimo tišinu, čujemo bol, kušamo tugu, dodirujemo sreću. U tom tajanstvenom moru sveopće ljubavi postoje razna bića, malena, velika, sramežljiva, hrabra, samozatajna i proždrljiva. Tu plivaju i psi čiji ugriz ne popušta, kažu stručnjaci. On traje mjesecima, godinama potvrđuju neki. Dijagnoza "pareza nevus facialis" tvrde oni bez diplome neurologa. Znatiželja me odnosi u ocean snoviđenja. Pružam dlan uplašenim, dresiranim psima, darujem im lijek protiv strahova i osjećanje da su subića s kojima dijelimo ovaj komadić vječnosti. Volim susretati delfine koji svojim osmjesima krase tajnoviti arhipelag želja, slušati pjev sirena i dodirivati mekano tkivo snova. Tada svakodnevne riječi dobijaju drugačije značenje. Postaju slike u kojima se ocrtavaju duše onih koje susretah na svom putovanju ovozemaljskim stazama. Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu životne knjige i upisati novu riječ, onu koja simbolizira prijateljstvo? Što je prijateljstvo? Vječni dijalog srodnih duša, Panteon iskrenosti, zlatna škrinja u koju pohranjujemo tajne? U jednom sudbonosnom susretu, neoprezno otvorih srce i isplakah bol vjerujući da će, tek iz srca iznjedrena, škrinja ostati zauvijek hermetički zatvorena. Vjerovanje, vječnom sanjaru sanjaru radovanje. Škrinja je ipak otvorena, ali tek toliko dugo da se iz nje iznjedre moje tajne, a onda odmah zatvorena da u njoj ostanu skrivene tajne sjenke duše koja ju je otvorila. Prijateljstvo je za mene svetinja koja ne smije biti žigosana izdajom. Osjetih titraje srca, dotaknuh zlatnu škrinju sa ostatkom njenih pohranjenih tajni, zatvorih je hermetički i spoznah da u njoj nedostaje srž istinskog prijateljstva. Srž "prijateljstva"se razvodnila kapljicama žudnje za priznanjem i pretočila u ubitačne riječi virtualne optužnice.
Sada vjerujem u izreku da su nam neki ljudi poslani u život s razlogom, sada znam da je u našem genetičkom kodu upisano rodoslovlje porijekla, sada znam da svojim odabirom određujemo smijer plivanja kroz ocean snova. Zlatnu škrinju sa njenim, "samo meni" povjerenim, tajnama pohranjujem u najdublji dio oceana ljubavi, zaustavljam sjećanja na trenutak susreta s njom i osluškujem šapat vječnosti. Iskustvo nas uči da iz iskustva nismo ništa naučili. Ta već otrcana fraza je složena od jednostavnih riječi koje u ovom trenutku postaju znamenje, signali koji pozivaju na oprez pri sljedećem susretu sa strancem.
Hvala ti dušo moja, hvala ti što si me naučila da je život tek hazarderska igra svjetlosti i sjene. Slijedim šapat vječnosti. U oceanu ljubavi se krije srž istine, uranjam u tu lakoću postojanja, osjećam ples duše i njene sjenke i sretna sam.
fokusiranje u žiži istinskog postojanja.........:-))))
AntwortenLöschen