Daleka i sama.
Kobila crna,velika luna,
i masline u bisagama.
Mada poznajem ceste,
nikad necu stici u Cordobu.
I u ravni i na vjetru
kobila crna,crvena luna.
Smrt na me gleda
s kula Cordobe.
Jao,duge li ceste!
Jao,moja hrabra kobilo!
Jao, smrt me čeka
prije no stignem u Cordobu!
Cordoba,
Daleka i sama.
Federico Garcija Lorca
Kobila crna,velika luna,
i masline u bisagama.
Mada poznajem ceste,
nikad necu stici u Cordobu.
I u ravni i na vjetru
kobila crna,crvena luna.
Smrt na me gleda
s kula Cordobe.
Jao,duge li ceste!
Jao,moja hrabra kobilo!
Jao, smrt me čeka
prije no stignem u Cordobu!
Cordoba,
Daleka i sama.
Federico Garcija Lorca
Poezija me odnosi u Andaluziju duše gdje osjećam miris ruža i lepršanje leptira svijesti. Otvaram okna kristalnog zamka u kojem žive snovi. U perivoju sna osluškujem svjelosnu muziku prvih susreta i putujem prostranstvom davnih snoviđenja. Na tim putevima susrećem sjenke prijatelja, susrećem mnoge srodne duše što uz mene životom plove. Budim se u mirisu tek naslućenih pupoljaka i još omamljena srećom uranjam u te nježne, iz tkiva snova, satkane skute. Ne želim razrušiti harmoniju te osjećajne slike, ali titraji koji u beskonačnost sežu, slažu nisku od prohujalih eona, izrastaju u vječnu vrtnju nebeskog vretena koje u središtu svom prošlost i ovaj trenutak u spiralni zagrljaj veže. Smiješi mi se Kairos, daruje mi pramen svoje zlatne kose, osjećam ovaj čudesni trenutak sreće, ćutim u njemu nevidljivu Fortuninu ruku i spoznajem da mi je sudbina uistinu sklona. I vrti se kristalno vreteno, vrtnjom svojom grli spiralu mog nutarnjeg neba i sve zvijezde u beskraj novih snova širi. Zakon zlatnog reza nad dušom bdije, spiralnom dinamikom ponornicu sreće budi, ne dozvoljava joj da nestane u rijeci zaborava. Duša moja o ljubavi sanja, rastaču se boje, svjetlost kristal ljubi, tuga i sreća se sjedinjuju u jedno. Uranjam u oluju srca, tu nalazim razlomljene djeliće one davne sjete i u zrcalima svijesti prepoznajem onu davnu sebe, vidim sve moje i tvoje prijašnje živote i u snu čujem topot kopita kobile drevne, stih iz neke davno pročitane pjesme, čujem vapaj konjanika koji osjeća da nikada neće stići u Cordobu. Zaustavljam misli u trenutku našeg naglog ljeta, u zagrljaju močvare u kojoj smo slušali tišinu, vidim bjele vrance na kojima smo jahali Andaluzijom, gledali ljubavni ples ptica i u zanosu trenutka bili gluhi poput Tetrijeba. U dubini duše umjesto maslinki, naslutih ljubav skrivenu u bisagama, a u konjaniku snova vidim uvijek tebe i osjećam da ćemo stići u željenu oazu sreće, u Arakadiju i slušati umilne tonove Panove frule.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen