U punini nepostojeće praznine Fabergeove pisanice osluškujem titraje svijesti koji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, iskrice proizašle iz univerzuma uma se spajaju sa tonovima svemira i skladaju simfoniju života. Povezujem tonove imaginarnim linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta arhitektura osjećanja osjećaja. Čujem pucanje ljuske pradavne jave i uranjam u san o vječnosti. Stojim na Olimpu želja i gledam kako veliko sunce izrasta iz opne života. Veliki oblak nepomičan i zlatan se, kao svileni baldahin, nadvio nad ovaj suton. U zagrljaju svjetla i tmine, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta mi se pričinja da se u njemu krije tajna početka priče o nama, legenda iznjedrena iz Homerovog stiha, istina o personificiranju vatre, vode, zraka, praha ljubavi, sreće i plodnosti u snagu milosrdnih i nemilosrdnih bogova koji su živjeli u Kohinoru svijesti, na svjetlosnoj planini pjesnikove spoznaje.
Zatvorih oči i nađoh se na Itaki, tom tisućljećima sanjanom, opisivanom, opjevanom otoku sreće i vidjeh ljubav kako spava na krevetu od maslinova drveta, vidjeh jarbole od leptirovih krila, vidjeh kristalni dvorac sreće na Atlantidi, vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, vidjeh svoju uzdrahtalu dušu u treptaju sjenki duše univerzuma. Osjetih lakoću postojanja, začuh žubor rijeke života, spoznah da se Ada, taj čudesni otok, godinama skrivao najdubljem dijelu duše, da uistinu postoji netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan, netko tek srcem vidljiv, netko tek dušom spoznatljiv. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u zagrljaju rijeke vremena sa beskrajem oceana samsare, čarobne osi oko koje trepti kotač lakoće života. Zakoračih u jajašce skovano od zlata, srebra, porcelana i niti svilenih koprena kojima zasjenjujemo bljesak primum mobile, kojima zaglušujemo prasak života iz kojeg je iznjedrena ljubav.
"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet ljudskih dobrota. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo, tajnovito gnjezdo iz kojeg je cvijetanjem ruža iznjedrena ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana rijeka istinski življenog života.
"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet ljudskih dobrota. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo, tajnovito gnjezdo iz kojeg je cvijetanjem ruža iznjedrena ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana rijeka istinski življenog života.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen