U ovom gnostičkom trenutku istine, u estetici vjerovanja u ljubav koja je sišla s neba da bi oplemenila zemlju uranjam u sjećanja, lutam koridorima uspomena, preispitujem samu sebe, osvjetljavam neke davne odluke u koje sam vjerovala. Pitam se zašto sam se odlučivala za korake neprohodnom šumom tuđih vjerovanja, zašto sam pokušavala prokrčiti put kroz džunglu meni stranih uvjerenja. Odgovor se krije u samom pitanju. Zašto, je vječno pitanje sa tisuću odgovora. U labirintu svjesnosti se gubi trag iskrenosti kojoj sam vjerovala. Svijest pokušava osvijetliti puteve zaboravu, provesti me mirnu kroz žižu bitnosti i izvesti me iz labirinta oslobođenu od ranojutarnjih lutanja svijetom meni dalekih istina. Teško je prizanti samome sebi zabludu u kojoj se bila udomila sjenka tuđeg sna. Bolno je slušati jecaje duše koja još uvijek ima svoje mjesto u galeriji uspomena. Promatram lepršanje svjetlosnog bića iznad ponora prevrtljivosti i nadam se da će uistinu pronaći nebeske pejsaže u kojima će se zrcaliti ona sama u sebi samoj. Izranjam iz sjećanja, uzdižem se iznad kruga povjerenja, ali ne dozvoljavam zrnu sumnje da mi zatruje dušu. Svaka odluka je bila moj izbor. Ispisujem optužnicu i pomilovanje sebi samoj. Nema je, ne postoji krivnja izvan kristalnog zamka svjesti, u koridorima tog zdanja se šunjaju utisci koji nas omamljuju i ponekad odvode krivim putevima. Dok ne upoznamo tog stranca u sebi osuđeni smo da budemo žrtve sebe samoga, žrtve svoje odluke, svoga izbora. Krivo je uvjerenje da u ljubavi i prijateljstvu netko nekome daruje dio sebe, u iskrenosti i povjerenju ne postoji suma djelova nego čudesno, čarobna cjelina u kojoj se prelamaju svjetlosne zrake duša u simfoniju zajedništva. U dijalogu se pronalaze putevi ka istinama, otvarju oči sljepočama duša, uši gluhoći osjećanja. Iskreni šapati su hrana gladnima snova, nektar žednima sreće, melem bolesnima od fobija života. Postoji jedna ružna riječ, riječ koja ubija lakoću postojanja. Izdaja. Ponavljam je i osjećam njenu težinu i spoznajem da ona ne postoji u poštivanju samoga sebe. Ne postoji izdaja povjerenja. Ne može nas izdati onaj tko voli i cijeni sebe. Sada u ovom gnostičkom trenutku istine, u estetici vjerovanja u ljubav se pitam jesam li dovoljno cijenila sebe kada sam zakoračila u svijet drugačijih vrednovanja istine, jesam li uistinu izdala samu sebe? Duša mi šapuće odgovor, a on je jedno veliko i nepobitno DA! Prebirem po strunama osjećajne harfe i vraćam se korijenima vjerovanja. Tiha muzika svijesti postaje eliksir kojim se nastojim izliječiti od te najgroznije prevare koju sam sama sebi učinila.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen