Uzavrelost trenutka u kojem ništa nije važno do osjećanja osjećaja, predivno priviđenje priviđenja, anđeoska istina šapnuta u jednom sudbonosnom treptaju oka. Naslutih uzburkanost bezgraničja, vidjeh oblake kako se gomilaju u oluju i osjetih kristaliće tvoga tijela na dlanovima. Lahor tvoje duše je postajao vihor koji se igrao sa zrncima pjeska iz kojih sam gradila kule davnih snoviđenja. Zaustavio si vrijeme u pogledu sna i otvorio vrata krletke u kojoj sam godinama hranila bezglasnu pticu čudesnih boja. Osjetih snagu sile teže, pružih ruke ka zalazećem suncu i poželjeh da zemlja zastane u toj tajnovitoj točki svemira, da simfonija sfera ne prestane, da trenutak nikada ne odkuca kraj. Renesansna slika mi zaigra pred očima, šaputava svijetlost dobi obličje Gabrijela i ja osjetih istinu u davnom vjerovanju. Nebo je tutnjalo gromoglasnim smijehom, poezija kiše je zaljevala pupljke u perivoju duše, a tijelo je plesalo ritmom neke nepoznate melodije i postajalo zvjezdani prah koji se provlačio kroz žudnju srca. Sjenica je u krošnji svijesti najavljivala svitanje, a trenutak je trajao lakoćom bezvremena. Otvorih oči i vidjeh obrise tvoga tijela u sunčanoj zraci koja se probijala kroz okna duše. Iluzija drevnog slikara je još titrala u sjećanju i ja naslutih nikada izgovorenu istinu. Ljubav nas odjeva svjetlosnim nitima bezgriješnosti i mi tada uranjamo u zagrljaj svetosti, osjećamo anđeosku nježnost svevremena i vjerujemo u sveto trojstvo vječnosti.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen