Jesen se uvlačila u odkucaje ljeta,
suze neba su ispirale pijesak sa tijela,
a sunce nas je napuštalo ranije nego prije.
Bili smo izgubljeni u ravnodnevici monotonije,
zalutali na obroncima milovanja svjetlosti i tmine,
zaboravljeni u pregrštu uspomena kojima smo odlazeći
brisali tragove u srcima.
Ne, ne želim biti spomenik našoj mladosti,
želim život i ljubav,
za tebe, za sebe,
za prozu svakodnevice.
Nije više bilo dugih razgovora,
više nisam dočekivala zoru u zagrljaju
uzbuđena i sretna.
Moje godine, snaga,
hladnoća protiv hladnoće,
čvrstina protiv čvrstine,
navike protiv navika.
Ne okrećem se više natrag,
u tragovima prošlosti
sam ostala sama
u izgubljenoj borbi.
A ljubav je budućnost.
Njena ljepota izbija u porama,
zatravljuje kao
bjelina breze u proljeće.
Ne želim biti spomenik našoj mladosti,
jer pronašla sam dio univerzuma
u kojem sam sama s tobom
ili bez tebe
ogrnuta vatrenim ogrtačem ljubavi.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen