U osmijesima pradjedova osjećam titraje, izvorište ljepote, vrelo moje duše. Uranjam u mikrokozmos i pronalazim krhotine one davne mene. Razbijeno zrcalo svijesti. Tu nema ove mene. Odbaćeni krug davnog vjerovanja zaokružuje zaborav. Odbijam poruke iz bezdana, nebo mi nije naklonjeno. Uzdrhtalo srce još uvijek pleše ritmom prohujalog vremena. Ja, svjedokinja potonuća želja na dno oceana.
Freitag, 17. September 2010
Ples srca
U osmijesima pradjedova osjećam titraje, izvorište ljepote, vrelo moje duše. Uranjam u mikrokozmos i pronalazim krhotine one davne mene. Razbijeno zrcalo svijesti. Tu nema ove mene. Odbaćeni krug davnog vjerovanja zaokružuje zaborav. Odbijam poruke iz bezdana, nebo mi nije naklonjeno. Uzdrhtalo srce još uvijek pleše ritmom prohujalog vremena. Ja, svjedokinja potonuća želja na dno oceana.
Abonnieren
Kommentare zum Post (Atom)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen