Afroditin broj...

 

Na obodu vremena,

krhkost prolaznosti,

snaga pamćenja,

sveta datost

povratka u ljepotu.

 

Lipe su ocvale,

miris je ostao,

djelić pasionske igre,

titraj legende,

povratak

plemena ptica.

 

Ljetni suncostaj.

Dugodnevica traje, 

bez pomaka.

Ljubav je sišla s neba

i ostala.

Zauvijek.

 

Ustoličavam događanje,

uranjamo u vrijeme kanikule,

pasje vrućine nas omamljuju.

 

Daruješ mi morsku zvijezdu,

pitagorejsku pentadu,

zagrljaj ženske dijade

i muške trijade,

simbol  ljubavi,

Afroditin broj,

istoznačje

svitanja,

zenita

i sutona.   

U pretakanju

pješčanog sata

iz sada u sada,

obnavljajuće uskrsnuće.

 

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.

O osrčju ljubavi...

U dubini vrtloženja iščezavajućeg tugovanja pronađoh stanište spomenka ljubavi. U spinu rotacije subčestićja osjetih srodnost morskih cvjetova i  života. Sjedinih zagrljajem nutrinu i vanjštinu u trenutak sreće. Krenuh u dubinu osrčja da osjetim njegov ritam to tajanstveno načelo vremena. Odbrojavam otkucaje iako znam da se vrata srca dnevno otvore i zatvore oko sto tisuća puta. Rekli su mi da srce pamti čulnosti čujnostima svog stanićja i ja pokušah zakoračiti u galeriju njegovih uspomena. Preobrazih se u svijest, odjenuh odoru nevidljive postojanosti u iluziji drevih sanja. Šetam  koridorima sjećanja željna žuđenih istina. U ozračju sudbine vidim zrcaljenje prohujalih dana, čujem koračanje  vječnosti na stazama toga tajanstvenog carstva. Luna se ogleda u zrcalima hrama života i vabi me u igru sa mjesečevim mjenama. Ostavljaju li one trag u protočnosti svete krvi, pitam čuvaricu tog svetišta. Otisak uspomena na kovitlajućoj stazi njegova pamćenja mi odaje snagu svih neizgovreneih riječi koje zatomljavah u uglovima svjesnosti. Srce je zavodnik i izdajica željenih uzbuđenja, ono je svodovlje nebeskih puteva kojima lutah u danima oluje ruža. Misao se pretače u osrčje ruže u kojoj slutim zatomljene oluje, sve duševne vjetrometrine skrivene u kristalnoj paučini zaborava. Na obzorju srcograda izranja zlatna hostija vjerovanja i svojim sjajem me izvodi iz Platonove špilje u kojoj doživljavah samo sjenke stvarnosti.  U nedokučivosti izvorišta ljepote lutam putevima koji ne vode nikamo i stižu na  vrulju ljubavi.  U beskraju sveprostornosti svevremena vidim bijelu odoru novokrštenja, oblačim Albu svetosti na oltaru vjerovanja, ispijam nektar iz svetoga Grala i volim sve naše odživljene ludosti. Osluškujem smiraj u titrajima života i čujem poeziju tvojih neizgovorenih riječi, vidim leptiricu izgubljenu u tvome pogledu, osjećam snagu nad suzama koje su mi željele zamesti puteve ka dostignuću ljepote potonuća u osrčju ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/  

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=67062

Lapis lazuli...

Lazur ljubavne noći se slijevao kapljicama sreće. Skinuo si zvijezdu i darovao mi njen sjaj. Pripitomio si Kerbera pred dverima duše. Zaokružio si svjetlost u geometriju žudnje i prepustio me sili teže da sama ostvarujem dimenziju sna. Izvadio si zlaćanu spiralu iz vječnosti i pretočio je bisernu nisku  između tvog i mog neba. Anđeo je pjevušio mjesečevu sonatu prebirući po strunama nebeske harfe. Zavoljela sam nečujnu muziku sfera i tebe  ogrnutog rapsodijom boja, tebe donešenog sa Olimpa u vatri ukradenoj bogovima. Luna je prosipala kristale, lapis lazuri kojim je mostove među zvjezdama pretvarala u premosnice između duša, u afrodizijak među srcima, u eliksir putenosti, u osjećanja osjećaja renesansne istine. U tom azurnom plesu vječnosti osjetih božansku lakoću praiskona. U Platoniji otkucava vrijeme izranjajući iz treptaja tvojih očiju. Pred oknima duše se širi ružičnjak lapisnih latica na kojima se  prelamaju plameni jezici nježnih zagrljaja. U geometriji sna vidim srce svemira iz kojeg ističe lijek kojim vidam rane prošlosti. Bezgraničje ovog sanjanog ultramarina postaje krug ljubavi. Lazurni dlanovi vječnosti pretaču njene silnice u kalež života. Ruže mirišu sjećanjima na prohujale oluje i tkaju veo kojim nas brane od posrtanja u tužne uspomene.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=69424

  

Davni suncostaj...

Tišina uspomena miluje snenost. Oči nestaju u dišnici duše i pretaču uzdahe u smijeh titrajućeg srca.  Ova noć prelama dan u svjetlo i tminu, dijeli san i javu. Ljubičasti snovi se množe rastućom noći, a žudnje se utapljaju u zlaćanim svitanjima iza magličastog horizonta svjesti. Mjesec prosipa srebrene niti i tka mrežu u koju lovim sjećanja na besanost prohujalog vremena. Sa zvonika katedrale u kojoj sam krštena otkucava ponoć. Zvuk udaraca klatna o bronzu prelazi u zvuk ljubavnog sna koji odsanjasmo na početku priče. Bila je zima. Tragovi naših koraka još uvijek postoje u snijegu koji je proljeće odnijelo u zavjetrinu sna. Ljubičasti tepih se prosuo vidokrugom i objavio kraj elegija vremenu kojeg nije ni bilo. Laste su se vratile u potkrovlje kuće u kojoj je tuga prezimila. Završilo je umiranje sna u smaragdnom pogledu i objavilo nicanje mlade trave u perivoju duše. Sanjam novi san na laticama zaostalim iz vremena oluje ruža. Baršunasti tepih ovog jutrenja me prisjeća na ono davno proljeće u katakombama grada kada smo stojeći na pijedestalu, pod refletorima i pred auditorijem mladih pjesnika, pretakali osjećaje u riječi i poetskim dijalogom objavili početak beskraja. To "Jutro poezije", puno nepostojećih boja, nježnih mirisa i tankoćutnih tonova tvoga glasa, blješti još uvijek kao najljepša osjećajna slika u sjećanju. Bilo je jutro prelamanja proljeća u ljeto, u naše naglo ljeto. Najkraća noć je otvorila dveri zbilji. Ljubav se spustila Jakovljevim ljestvama u mladi dan i zaustavila u dubini tvog pogleda. Prepoznadoh je šumom vjetra u duši i lepršanjem leptira u srcu. Krv se preobražavala u pjenušave kapljice sreće i zalijevala isušene oaze žudnji. Osjetih tvoju ruku na ramenu. Dodirom si san pretvarao u javu. U zenitu toga ljetnog dana se sjetih očiju boje sna sa malog prašnjavog perona u gradiću kojem zaboravih ime. Odakle dolazi voda, upitah. Iz zemlje odgovorio si osmjehom i upitao, odakle ljepota? Iz dubine oceana snova, iz sedefaste školjke koju skrivah neotvorenu u dubini duše, odgovorih osjećajući rađanje bisera iz zagrljaja pjeska, pjene i ljubičastog sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
   

Za ono naglo ljeto....

Što joj je kazivalo podne toga dana?
Život pod groznim suncem...
Korito velike rijeke vremena bez vode...

Bila je žedna, a uokolo nje mrak pod rascvjetalim suncem,
zenit sparnoga dana izazva sljepilo osjetila.......

Zalutala je u močvari nekog nedosanjanog sna.
Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama,
željela je slušati tišinu, a svuda uokolo zvukovi tuđih života,
željela je sanjati, a budili su je krici prošlosti.
Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima
ona krenu rijekom bez povratka.

Na rubu svijesti, u davno pročitanom stihu, začu glas istine:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"

a onda ponovo zvukovi tuđih života,
oko nje mrak, a u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan,
a ona još nije vidjela sunce,
u zenitu tog čudesnog sparnog dana.

Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan i
ona osjeti pramen njegove kose među prstima.
Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u zenitu
razbijajući sparinu toga dana...

Opijena blagošću njegovih očiju zaboravi put nazad...
njen lagani čun zaluta među lotose.
Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca, a
onda jutarnja rosa...
čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno, suho korito rijeke
progovori toplinom...
Ona plagano skinu svilenu haljinu.

Ljeto, to naglo ljeto se bližilo kraju,
jesen je stigla tiho, cvijeće je umiralo u vrtovima,
a rijeka bez povratka je
živjela ljepotom prohujalih dana...

I ja sam živjela u Arkadiji,
pomisli ona dok su laste letjele prema jugu

Mislili su jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi sreće na obrazima. Kiše su počele...
a oni su spavali na jastucima želja.
Vjetar je podigao zastor, da daljina bude bliža.
On joj je objasnio mjesečinom tugu rastanka...
Ispijali su vino sreće...
suze pomiješane s ljepotom prošlih zagrljaja,
jedini tragovi na njenoj svilenoj postelji... 
U utrobi sjećanja davne minijature...

 
Koračam tepihom sna  i čekam svitanje ovoga danana ovoj hridi daljine, na obali mora koje ljubi neboi slavi novo svitanje.

Noć i dan sjedinjeni u srpanjskom jutrenju,kao dolutala lastavica savih gnijezdo  u utrobi sjećanja,  sakrih se u njedra evolucije,  u predklijetku vječnosti. 
Vraćam se na početak, na vrulju ritma, u načelo vremena, u mnogoprotežnost beztjelesja, u zgusnuće do  ćelije,  
molekule, amebe, ribe,
guštera, četvoronožca. Plešem eonski tango, krotim kaos, klizim kroz tisućljeća, kroz evoluciju primata. Astralophitekus, Homo Habilis,Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens Homo Sapiens Sapiens. 
Na dverima zbilje anđeo čuvar s prstom zaborava na usnama, Sofija, majka svijetla i svježina zraka. U prizmi trenutka prelamanje sunčanih zraka, u oku razlomljene slika zaborava kaleidoskopska istina prohujalog, vječno postojeća crtica poezije vremena.
Budi se novi  ritam, ritam disanja i šapatazavoli dan u kojem se budiš.  
Koračam žamorom zrelosti i čujem tišinu sa vrela djetinjstvai budim usnulo sunce da odvojim dan i noć, da bude svitanjeda vidim bjelinu  dnevne svijetlosti i tebe u ljepoti ovog jutrenja.

Ljubav pruža svoje meke dlanove, zaokružuje život u vječni san  ljepotu postojanja. 
Čujem je u vjetru, vidim u očima neba, prepoznajem u Suncu Ti si usnulo sunce u ljubičastom snu, griješ mi obraze pogledom što gori vječnom vatrom. 
Orionovo sazvježđe zatreperi na nebu
i prosu kao zlaćanu prašinu
Jakobove ljestve,
Ljubav stvori dvorac među zvjezdama...
mliječnom stazom povezani,
u krugovima sna sjedinjeni
više se nikad nisu morali rastajati...

 

http://dinaja.blog.hr/2008/05/1624896696/jakobove-ljestve.2.html

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28948

Zavoljeh besane noći...

Zavoljeh besane noći onog naglog ljeta, našeg ljeta, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje odjednom osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti. Zavoljeh tebe u tebi, zavoljeh tvoje biće, zavoljeh tvoje raspoloženje i neraspoloženje i nervozu i tvoje podočnjake i osmjeh i ljutnju i tvoj strah da ne izgubiš vrijeme stvaralaštva, strah da se ne izgubiš u čekanju na bolji trenutak.

Vjeruj mi kada ti se u besanim noćima
pričini da čuješ šum tihe mjesečine
ne koraća mjesečina oko tvoje kuće
to ja lutam plavim stazama tvojih snova
i tražim onaj dio mene
koji ti voliš u meni
onaj dio mene koji mogu osjetiti samo dok lutam usnula tvojim besanim noćima.Zbog toga dragi moj pjesniče
kada koračajući cestom kroz mrtvo, svijetlo podne zastaneš,zaustavljen krikom neke čudne ptice,
vjeruj mi to nije ptica koja umire pjevajući
to je uzvik mog srca s blizih obala snova
to je uzdah moje treperave sreće
to sam ja.A kada u sutonu vidiš crnu sjenku
i pričini ti se da netko drugi stoji na obali tamne vode
vjeruj mi to ja koračam uspomenama uspravna i sretna vjeruj mi to sam ja
Ona koju ti voliš u meni
Ona koja tebe voli u tebi.

http://www.blog.hr/print/id/1625226122/ona-njemu-za-rodendan.html

http://www.magicus.info/pr2.php?id=6929

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Zatravljena od ljubavi.....

Jesen se uvlačila u odkucaje ljeta,

suze neba su ispirale pijesak sa tijela,

a sunce nas je napuštalo ranije nego prije.

Bili smo izgubljeni u ravnodnevici monotonije,

zalutali na obroncima milovanja svjetlosti i tmine,

zaboravljeni u pregrštu uspomena kojima smo odlazeći

brisali tragove u srcima.

Ne, ne želim biti spomenik našoj mladosti,

želim život i ljubav,

za tebe, za sebe,

za prozu svakodnevice.

Nije više bilo dugih razgovora,

više nisam dočekivala zoru u zagrljaju

uzbuđena i sretna.

Moje godine, snaga,

hladnoća protiv hladnoće,

čvrstina protiv čvrstine,

navike protiv navika.

Ne okrećem se više natrag,

u tragovima prošlosti

sam ostala sama

u izgubljenoj borbi.

A ljubav je budućnost.

Njena ljepota izbija u porama,

zatravljuje kao

bjelina breze u proljeće.

Ne želim biti spomenik našoj mladosti,

jer pronašla sam dio univerzuma

u kojem sam sama s tobom

ili bez tebe

ogrnuta vatrenim ogrtačem ljubavi.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Razumiješ li?

Željela sam tvom imenu

darovati budućnost

dozvolivši plimi strasti

da oplahne pupoljke života.

Osjetih treperenje makova u maju

i grč zemlje i osvetu neba.

Na purpurnoj livadi mrtvih snova

dozvolih tvom očinstvu

da odsanja san bez mene...

Ti mene nikada nisi optuživao,

uvijek si krivio druge,

one koji se nisu mogli braniti,

a ja sam krivnju nosila u sebi,

iz nje sam izrasla,

razvila sve promjene

na sebi.

Ti me, doista nikada nisi optuživao

ti ne negiraš i ne potvrđuješ,

ti ostavljaš otvoreno srce moje

u zatonu nade

i postojanjem tvojim

dodiruješ misli,

pretvaraš ih u strune

svjetlosti danje.

Na početku je sve bilo drugačije,

bili smo otvoreni i sebični.

Danas smo daleko.

Dođi da ti pokažem ljepotu postojanja

bez posjedovanja,

a onda idi.

Na početku sam bila nezasitna,

a danas bih slavila tvoj dolazak.

Razumiješ li?

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://artemida-aleksandrova.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

 

Volim te...

 

Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičice
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove...

Ljubičasti tepih u predvorju dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.
Volim te,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte???
ali je te volim,
kličem svitanju.
u ime čega???????
u ime prošlosti???????
ne ja te osjećam kao svježinu
u zagađenosti zraka
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te...
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine.

 Volim te...
da dodiri ne postanu opasni
da puljubce ne obuzme strah.
Volim te...
jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.
Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.
Venera izlazi iz
pjene moga pogleda
i smješi mi se.
Šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
moj glas postaje eho
širi se beskrajem
odlazi u vječnost
da se ponovo vrati k meni
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica.
kličem sretna,
kličem tebi...

Volim te...
i to je knjiga o iskrenosti
bez korekture,
bez svilenog uveza.
Brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena.
Volim te...
to je knjiga ne procjenjiva,
ispisana s najvrijednim slovima,
pisana suzama,
knjiga iskrenosti i želja,
bez završne riječi,
bez mjesta u bibliotekama.

Volim te...
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te...
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
da prašina oduzme
ljepoti trenutka sjaj i snagu
Volim te...
da zaustavim umiranje
nedužnih jer
jedan kontinent umire
zbog epidemije požude.

U svakom slučaju te volim ljubavi moja!!!

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/

http://dinaja.blog.hr/2008/07/index.html