Školjka sjećanja.

Osluškujem šum oceana snova u školjki sjećanja. Uspomene se bude i kao treperavi trenutak nošen čudenom energijom, iz Penelopinih snova, ulaze u svijest i stapaju se ovim trenutkom u kojem se horizont oblači u purpur ljubavi. Iznad mora dolazeća noć iskri srebro najavljujući mjesečev izlazak na scenu postojanja. Njegovo mjesto u uglu mog pogleda uvijek čeka na njegovo kupanje u beskraju ove čudesne ljepote. Iz pjenušave sreće života izlaze zvjezdana slova kojima pišem tvoje ime na putu ka vječnosti. Osjećam dodire sutona koji me poziva u nove snove. Pogledom milujem dragu sliku u sreći rađanja istine. U daljini, među rimama pročitanog epa, naslućujem suptilne glasove sirena koje me mame na pučinu, u bezdan iz kojeg se je teško vratiti u luku smirenja. Sanjam novi san o početku svijeta, jer bez tebe svijet je bio drugačiji. Ljepota tog trenutka zaglušuje glasove zle sudbine. Na strunama mjesečine iznenada čujem tonove vječne sonate, a vršci prstiju moje duše dodiruju strune srca i slijede ritam te čudesne melodije. Tonovima ljepote, već davno zaleđene suze u srcu vremena postadoše biseri, znak ljubavi na licu tek probuđene želje. Venera me promatra očima boje sna i prosipa nove perle za ovu kadenu sreće koja me sidri u lakoći postojanja. Mjesec sjaji noćas drugačije, a ja lutam vremenom drevnog pjesnika, plivam oceanom njegovog snoviđenja i zaboravljam vrijeme traganja za biserima koji su se krili u dubini mojih osamljenih noći. Plivam tkivom sna, nošena valovima buđenja, ka žalu neke još nepoznate obale života. Zeleni otok iz drevnoga epa se nazirao u maglićastom jutrenju i ja osjetih toplinu uzavrelog pijeska na koji sam se kao brodolomac nasukala. Novo se jutro kroz moje spuštene trepavice tromo uvlači u dušu koja još sniva, a srce osjeća da će u nadolazećim trenutcima življenja sve tuge nestati budeći u meni dijete čuđenja i ženu uzdrhtalu od čekanja. Otvorih oči dotaknuta suncem onog naglog ljeta i vidjeh dugo traženu školjku na pijesku u kojem je bisernim slovima bilo upisano tvoje ime. Osjetih dlanove kozmičke energije i još snena osjetih mirise maslina, lavande i smokava koji su se širili iz zagrljaja boginje koja je obećavala ostvarenje sna. Probudih se na vrhu svijeta i vidjeh leptirastu galiju koja se vraćala na Itaku zelenu i smjernu, satkanu od treptaja kozmičke energije koja izrasta iz čovjekovih snova i ljubavi.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

Violine na mjesečini....

Koračam sjećanjima, tim kristalnim mostovima pod kojima se budim. Osluškujem tišinu noći, pričinja mi sa da netko svira violinu i da zvukovima pali oči neba, da kapljice melodije pretvara u kristalne suze vremena. Osjetih dodire gudala koji iz struna izvlače kapljice svetog ulja izgnječenog iz latica odlepršalih u oluji ruža, baršunastih stihova koje nazvah poezijom ruža. Lutam zaobilaznim putevima na kojima su brzine ograničene. Zaustavljam se na platformama tramvaja gdje vjetar mrsi kosu i donosi miris šljunka, a pored mene niču asfaltni bulevari i metroi u kojima nema vremena za čežnju. Osluškujem violine na mjesečini dok oko mene tutnji život i blješte neoni. Rekli su mi da slaviš Bakusa kada je vrijeme za snove, da brišeš tragove dosadašnjih istina i ja te noćas potražih pod mostovima. Klošari su sakrivali lica i pružali ruke, osjetih miris istrošene ljubavi i dotaknuh jedne zatvorene oči. Gorčina je prelazila u bol, tvoj pogled bez osmijeha, a suze su mirisale na vino. U tvojim rukama neka nepoznata kosa i ja zaustavih snove da ne pukne čaša iz koje smo ispijali ljubav.

Tvoj život danas sazrijeva u orbiti druge žene, a moja ljubav je drugačija od njene. Iskrenija? Nježnija? Nedohvatljivija? Ne, to je moja ljubav, ljubav bez davanja i uzimanja, bez prostora i vremena. Ti nisi bio moj i ja ne želim biti tvoja, želim tek doživjeti ljepotu i veličinu potpunog utapljanja u sreću. A sreća je ljubav! Ti nisi moj, ti si moja ljubav! Ne želim u svakodnevici biti raskršće tvojih želja, start za puteve tvojih težnji, ne želim tvoje povratke u matičnu luku snova. Želim samo ljubav, a ne sajam gdje ćemo prodavati osjećaje, razmjenjivati uzbuđenja, vagati nježnosti. I zato, dok ti u orbiti druge žene gubiš snagu u vječnom dokazivanju svojeg postojanja, ja u mojoj ljubavi postajem bogatija, snažnija, sretnija........

Na delti ljepote, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja. Ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja. U Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru i prosu plimu sreće. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu na srebrenom sagu mjesečine. Zaplesasmo svoj prvi tango, tvoje usne dio mene, ruke u klupku neznanja zapletoše stvarnost u vir snova. Kao ljetna kiša su kapala milovanja, a nebom je klizila ponoć šireći miris navlažene svile i jecaj tek ostavljenog djetinjstva.  Dva galeba poletješe u nebo krila punih tek naćetih snova, a u pijesku ostadoše tragovi jedne uspomene.

Ne, ti nisi bio kriv što nisi osjetio da Diana treba slobodu, da je boginja lova i mjeseca u tebi našla zaštitnika svojih lovišta. Nepogrešiva u izboru postala je ljubavnicom Mjeseca, a njena ljubav iz noći u noć ljepša, postojanija, nježnija. Ne, nisi ti bio kriv što nisi osjetio da sam dovoljno jaka da budem slaba i izgubljena u tvojoj ljubavi. Pričali su mi o sunčanom podnevu, o košmaru od straha i želja, o trentku kada sam poželjela ugledati svijet. Željeli su boginju, željeli su mi pokloniti ljubav i budućnost, a ja sam već onda sanjala plave daljine i ljubav tražila među zvijezdama. Pričali su mi o prozi mog rođendana i voljeli me nekom čudesnom ljubavi koja je u meni gušila iskonske želje i ja nespremna za život zaplivah rijekom vremena.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
http://umijece-vremena.blogspot.com/

Pod krošnjom bijelog gloga

Na ognjištu ovog sna iskri vatra u kojoj drhti istina o postanku svijeta. U pepelu prohujalog vremena se kriju sve prolivene suze, sve prošle tuge su zagrljajem duše i tijela pretvorene u kristale sreće. Plameni jezici grle uzdrhatalo srce. U preponi unutarnjeg sunca se rađa novi osjećaj, blješte riječi koje još nikada nisu izgovorene, riječi dušom osmišljene, svjetlosnim slovima u komorama srca zapisane. Završili smo žalosnu igru, pobijedili smo zla proročanstva, uzdigli se iz pepela i vatrom početka zagrljeni uzletjeli u beskraj vječnosti. Ne mislimo više na jadikovku leda koji se topi toplinom probuđenih duša, ne osluškujemo više jauke zmije kojoj je Bog zbog izdaje oduzeo noge. Sažaljivo gledamo njeno gmizanje oazom našega mira i u njenim očima vidimo glad, pohlepu i strah. Ne dozvoljavamo joj da savije gnjezdo u ljepoti ove kapljice vremena, palimo vatru istine i puštamo je da odgmiže u vječni zaborav. Otvaramo vrata svjetlosnog zamka i propuštamo sve one koji su nesretnim slučajem sudbine ostali zaboravljeni u mraku tuđih zloviđenja. U zatonu sna jedna ptica lebdi našim nebom i dokazuje da je let duše kroz drevna snoviđenja jedini put ka željenoj slobodi. Na pješčanom žalu sedefasta školjka otvara svoj oklop i bisernim slovima ispisuje novim riječima poeziju plamenih jezika koji iskre istinu porijekla ljubavi. Pred terasom je Hestia, boginja ognjišta, ostavila grančicu bjeloga gloga da rastjera sve tuge i strahove iz naših duša, da osjetimo samo ljubav u simbolima kojih se sjećamo. Proljeće se na obroncima ovog sretnog trenutka buđenja, rascvijetalo mirisima vječnog sna prosipajući simfoniju boja u ovo kišovito februarsko jutro. Svitanje zatvara oči neba i otvara vrata grada sunca. Šapat duše svemira mi laganim lahorom miluje  sneno srce i poziva me u aleju procvijetalih bijelih cvijetova, u davni Proustov san, u Combray, u zagrljaj sretnog trenutka. Noćas smo koračali mliječnom stazom ka predivnoj slici jutrenja, a taj trag treperave sreće se sada zrcali u kapljicama vremena. Među svilenim jastucima sam ostavila san da me ponovo zagrli sjajem sutonske zvijezde. Arkadiju, tu vječno sanjanu sliku raja nosim u srcu da pod krošnjom bijeloga gloga osjetim lakoću i ljepotu postojanja. Osluškujem cvrkut ptica i čujem tonove vječne frule mladoga pastira koji svojom svirkom ljubav u život pretvara.

http://sretan-trenutak.blogspod.com/

Govorio si mi.......nisam ti povjerovala........:-))

Rekao si mi, ne otvaraj srce strancima. Ali ona nije stranac, tvrdih u zabludi vjerovanja. Tko je ona, pitao si. Sjenka duše, odgovorih. Čije duše, pisao si. Srela sam je u onoj noći punog mjeseca, kada je Artemida prosipala mjesečev sjaj kapljicama utjehe, a ti si se borio sa suđenicama i vapio za životom. Vjerovala sam joj jer drugi nisu osjetili moju bol.  Vjerovala sam da je ona svojom molitvom odobrovoljila suđenice. Ne vjeruj strancima, izdat će te kao što su Apostoli izdali krista. Osjetih snagu tvog uskrsnuća i zakoračih u tonove tvoga šapata. Iznenada si bio tu, bio si svjetlost i u dubini duše si me pozivao na ponoćni tango. Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se bio smjestio cijeli svijet. Ti si stajao na obali Mnemozine još okupan sjećanjima koja su blještala trenutkom ovog sna. Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača koji prebire po strunama gitare. Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama. Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom sretnog jutrenja u novom snu. Ti si stajao na obali sjećanja, brao ruže u dubini duše i slagao ih  u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti. Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket proljetnog cvijeća i ja opet vidim san koji odsanjah u onoj noći noći punog mjeseca. Čujem tvoj šapat, nemoj joj vjerovati. Pogriješila sam, odgovaram jecajem duše. Ona danas pere svoju savijest i gazi riječi koje je izgovorila, nemoj više griješti ljubavi moja.
Ostajem vjerna sebi i titrajima nebeskog vretena s kojim sam sjedinjena, osjećam ljubav i sretna sam. Njoj opraštam sudjelovanje u zovu divljine internetskih intriga i prozivanje mog imena u dijalogu sa bogom koji ždere sretne trenutke postojanja i uranjam u ovo ovdje i sada. Osjećam snagu sadašnjeg trenutka i sretna sam u zagrljaju duše i materije.
Hvala ti ljubavi što me vodiš stazama oprosta i opraštanja.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

Saturnalie.

Da mi se vratiti u mirne vale djetinjstva mog, na oltar snova i opet bezbrižno snivat san o ljepoti prijateljstva. Na valovima davnih snova, iz pjene ljubičastog beskraja, izranja srebrna kočija koju, dodirnuti ljepotom svitanja, morski vranici odnose ka vratima vremena. Na dalekom otoku bog vremena u svojoj pohlepi trga komadiće ljepote i baca ih bezdan nepostojanja.

Nošena vjerovanjem u ljepotu istinskog postojanja, stojim na vratima vječnosti, na oltaru života, opraštam se od jednog lijeog sna. Sjenka moje duše korača tepihom svitanja i traži nestalo sunce na svojoj putanji do vječnosti. Noć i dan sjedinjeni buđenjem, a ona kao zalutala rajska ptica savi gnijezdo u beskraju i sakri se u njedra svemira. Koračam jecajem nebeske tišine, budim usnulo sunce da odvojim dan i noć, da bude svitanje, da ljubičasti san potraje, da zaborav ne bude bolan. Praskozorje me grli mirisima proljeća i isplakane suze pretvara u kristale uspomena.  Osluškujem otvaranje latica tek procvjetalih ljubica na travnjaku ispred terase. Na obzoru ovog jutrenja vidim sjenku prijateljstva u odlasku. Ogrnuta plaštom plavoga baršuna uranja u neki tuđi san i nestaje u magličastim daljinama zaborava.

Ne tuguj srce za nečim što nije bilo, ne tuguj za onim čega nije bilo, ne tuguj dušo jer to nije izdaja, to je bila samo tvoja zabluda. Šapat ljubavi se spušta kao melem u tišinu koja me razdirala.

Ljubavi, ti si tu, čujem te vjetrom u strunama nebeske harfe, vidim te u plesu sa oblakom, prepoznajem te u tajni sljedećeg trenutka, u treptaju božjeg oka.Ti si tu u ljubičastom svitanju, na dlanu s kojeg se uzdignuh na ovu putanju ka vječnosti i vječnom sjedinjenju svitanja i sunoćavanja, u ljubavi cvijetova i pčela, vjetra i peluda, lepršanja leptira i treperenju ružinih latica, granama breza i suzama neba, u vječnom nastajanju ljepote, u neuništivoj snazi koja se rađa proljećem, živi ljetom i vjetrovima uspavana nestaje u jesenjim maglama, da zimom dotaknuta prespava umiranje i ponovo svane proljećem uvijek lijepa, majka ljubavi, energija buđenja i snivanja, rađanja i umiranja, tvojim svijetlom obasjana, tvojom toplinom ogrijana, moja predivna odora, ta čudesna, ponekad svojeglava, ali uvijek budna čuvarica ljepote postojanja. Ti si tu i kada te nema, tajno  vremena i snago trajanja, ti nevidljiva energijo, izvoru sjaja i blještavila ovog ljubičastog oceana po kojem sretna jedrim i na žrtveniku života dijelim sreću sa sretnicima.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

U astralnoj dimenziji postojanja

Ljubav je energija, vrtlog nebeskog vretena, nezaustavljivi titraji nevidljivih struna kozmosa, snaga svemira, simfonija univerzuma. Poželjeh vidjeti ljubav, odlučih nemoguće ućiniti mogućim. Zatvaram oči i iza spuštenih trepavica, na obzoru svjesti vidim izranjanje njenog lika na pješčanom žalu spoznaje. Satkana od pjeska, pjene i svilenkastih niti izronjenih iz vrtolga nebeskog vretena Ljubav odjenu obličje boginje lova i čuvarice Lunina hrama i poziva me na put kroz labirint stvarnog događanja. Ulazim u srž svijesti i pokušavam pripitomiti Minotaurusa koji širi strah, sumnju i nepovjerenje i nedozvoljava mi opuštanje, zaborav, oprost. Zaustavljam se u središtu nemira i pružam dlan toj zvjeri koja u besnim noćima zavija u koridorima razuma i svojim dahom uzburkava misli do urgana koji ruši san. Pogledah u oči tom demonu koji već mjesecima u pritaji čeka na smaknuće svjetlosnog prabića i uskrsnuće sotone koja stoji iza vrata pakla.  U dubini demonskog pogleda vidjeh tihu lomaču na kojoj izgaraju želje, čežnje, strasti. Uronih u dubinu njegove pohlepe, ispruženim dlanom dotaknuh plamene jezike i zaustavih izgaranje sna. Osjetih snagu, Artemida je pretvorila  moje misli u strijelu koja me putanjom zlatne spirale vodi ka izlazu iz zatvora neznanja. Osjećam uskrsnuće Fenixa u treptajima struna univerzuma uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako se oslobađam nametnutog mi grijeha, berem jabuku sa drva spoznaje i konačno vraćam tijelu pravo postojanja. Slavim ponovno rođenje na vratima vremena, u zanosu purpunih boja se stapam sa energijom koju nazivam Ljubav, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni. Tijelo se budi izričajem nutarnjeg nemira, vječni ples misli istkanih od najfinijih niti osjećajne energije. Smisao života dobija novi oblik. Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Ljubav, udisaj koji širi univerzum uma i postaje snaga za njeno postojanje u meni. Svaki novi udisaj pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu vječnosti.  Nezaustavljivi vlak vremena ipak kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Misao postade svijetlo nad svijetlima, čudesni spektar još ne imenovanih boja i ja spoznah da je to LJUBAV. Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, poželjeh  jutros na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak, suprostaviti se Kronosovoj pohlepi i osjetiti beskraj i vječnost u konačnosti svoga tijela, slobodu duše u beskonačnosti božjeg sna. Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, ljubav je dobra strana i obilježje našega karaktera, LJUBAV to smo mi.  

http://sretan-trenutak.blogspot.com

Jedrenjak spasenja

Na pučini snova, u bonaci misli, jedno čudno osjećanje, lahorom  jedrenjak spasenja ka luci smirenja nosi. Slijedeći drevno proviđenje, vjerujući u dobrotu neba, u lakoći postojanja snivam život, a jedrenjak sa jedrima od latica preostalih iz vremena poezije ruža misli u nova snoviđenja odnosi. U dubini sebe u kotlu što ljubavlju ključa, iskri blago življenog života, vilinskom snagom tminu neživljenih dana u svjetleće blago, u zlaćani prah i sve ono što smo nekada znali, u sunce istinskog života sada kali. Na palubi broda koji život znači, sjenka ljubavi strpljivo čeka da doleti golubica bijela sa stručkom sreće u zlaćanom kljunu, da se uzdrahtaloj duši snaga vrati, da odživi  drevnu bajku o života spasenju. Velika predstava u životnom teatru, misaona snaga osjećaje stvara, igrokaz se događa na pučini snova, a leptirasti jedrenjak uplovljava u luku svjetlosti vječne, sidri se u oceanu čula,  njiše sa na valovima sreće. Ona drevna ptica, ptica bjelićastih krila i cvrkut anđeoskog glasa sa grančicom života u zlaćanom kljunu najvaljuje spasenje od potopa duše u beskrajnoj tmini uzburkanog životnoga mora.
U jedrenjaku spasenja sjenka duše moje sjenku žudnje, sve davne čežnje ljubavlju nježno grli, smiruje oluju misli, osjećanje bezimenih osjećaja u lakoću postojanja gnjezdi u dubini karake jedna nova istina se rađa.  Nošena lakoćom leptirovih krila ona na sunčanom tragu lebdi ka sretnoj zvijezdi, ta drevna snovima ogrnuta, pjesnicima opjevana, slikarskim talentom oslikana življenog života lađa. Da, to je bilo samo prisjećanje, jedrenjak spasenja, golubica mira, maslinova grana, bajka ili ipak istina davna, mislima sačuvana, riječima dotjerana, osjećanjem osjećaja osvijetljena, ta vječno postojana Noina legendarna arka.

Kolaž snova satkan iz drevnih stihova iz zbirke "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

 http://sretan-trenutak.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=53159

Čuvarica Lunina hrama

U besanim noćima, kada čuvarica Lunina hrama prosipa svoj zlaćani prah i razbija tminu, osluškujem tihe korake stražara vremena. To se sjećanja šuljaju u zrcalima svijesti, ogledaju u oknima duše. Slažu mozaik od trenutaka u sliku čudesnih boja. Napuknute pjesme, neispisani eseji, nedovršene priče iskre u tom lijepom kolažu i zatvaraju uspomene u vječnost tog nedovršenog djela prošlosti. Neka neslušana muzika se kao nezastavljiva voda provlači kroz zaborav i uljeva u ciborij ovoga ovdje i ovoga sada. Zvuk probada zid i nakon vriska razumjevanja postaje suptilna melodija prostor- vremena u zagrljaju nove simfonije boja. Titraji sile teže zaobljuju odaju spoznaje, pretvara ju je u superprostor svemirske svijesti. Razlomljena slika tada izrasta u multidimenzionalnu sliku vječnosti. Bijela golubica sa znakom života u kljunu slijeće na jarbol životne galije i najavljuje kraj potopa u tmini neznanja. Prosipa osjećaje nad slijepo vjerovanje, svojim gugutom dodiruje unutarnju gluhoću i poljubcem povjerenja budi dušu iz Trnoružicinog sna. Obrastao trnjem strahova i bodljikama nepovjerenja kristalni dvorac trenutka cvijeta pupoljcima ljubavi, otvara oči povjerenja i pretvara mrtvi mozaik sjećanja u fontanu iskričave svjetlosti novih istina. Tada više ne gledam i ne slušam život, živim ga i osjećam osjećanjima probuđenim zagrljajem znanja, vjerovanja i ljubavi.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

Krijes postojanja

Uranjam u krijes postojanja, u rastopljeno vrijeme, osluškujem šapat njegova tkiva, čujem kako svjetlost sklada sonatu od prohujalih dana, vidim kako fotonima ispisuje note o svemu što je bilo lijepo, o trenucima provedennim u njegovim dubinama, o onome što duša budna sanja, o zarobljenim tminama u širini bezdana, o srcu koje je na zlo i bijes oduvijek slijepo, o visini svemira koji mi daruje buket nebeskih cvjetova satkanih od ljubavi, mudrosti i znanja. Osjećam vrtnju nebeskog vretena, spiralnu dinamiku vječnosti. Zaustavljam se u ovom ovdje i u ovom sada počinjem snivati novi san,  san o snazi trenutka, o tragu suze sa lica vremena koju mogu u radosti skrivati, o simfoniji srca koja postaje tihi, najtiši šapat žudnje i željenog užitka. Na obzoru oka vidim onu bolju sebe, onu koja se probudila upoznavši tebe. Grle me nježni zvukovi, dušom se šire himne, ode, rapsodije, sonate, fantazije razne što ih svojim sjajem zvijezde tvoga neba u meni skladaju. Svjetlom pune sve, iz tmine prošlosti, zaostale duševne praznine i svojim titrajima srce i dušu na slavlje osjetila pozivaju. Iznjedrena iz rijeke vremena, u ovom sretnom času, jedna se kapljica u duši cakli, u njoj se zrcali ples struna nebeskog orkestra koji svojom muzikom srcu snagu daruje, da zaiskri sreća u životnoj magli, da ovaj sretan trenutak u svjetlosnoj oazi spoznaje caruje. Na obroncima snova, u trenutku smiraja u času kada noć pruža svoje nježne ruke i miluje odlažeći dan ćutim kako leptiri u dubini duše otvaraju svoja meka krila, kako lepršaju rajskom livadom svijesti i bude usnule ljubavne cvijetove, kako se igraju sa tužnim oblačkom spoznaje da zablješti osjećajna svila, da osjetila zaplešu svoj ponoćni bal, da ljepota ovoga trenutka zauvjek potraje. Lakoća postojanja se u svakom srcu krije, svaka duša o sreći sniva, svako živo biće ljubavu sebi samom stvara. Uronimo u nutrinu sebe, u rastopljeno vrijeme, u dubinu sanjane ljepote, u vrulju u kojoj ljubav često nespoznata vrije i čeka da joj osjetilnom ponornicom snagu svjesno življenog života darujemo.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

Uzavrelost trenutka

Uzavrelost trenutka u kojem ništa nije važno do osjećanja osjećaja, predivno priviđenje priviđenja, anđeoska istina šapnuta u jednom sudbonosnom treptaju oka. Naslutih uzburkanost bezgraničja, vidjeh oblake kako se gomilaju u oluju i osjetih kristaliće tvoga tijela na dlanovima. Lahor tvoje duše je postajao vihor koji se igrao sa zrncima pjeska iz kojih sam gradila kule davnih snoviđenja. Zaustavio si vrijeme u pogledu sna i otvorio vrata krletke u kojoj sam godinama hranila bezglasnu pticu čudesnih boja. Osjetih snagu sile teže, pružih ruke ka zalazećem suncu i poželjeh da zemlja zastane u toj tajnovitoj točki svemira, da simfonija sfera ne prestane, da trenutak nikada ne odkuca kraj. Renesansna slika mi zaigra pred očima, šaputava svijetlost dobi obličje Gabrijela i ja osjetih istinu u davnom vjerovanju. Nebo je tutnjalo gromoglasnim smijehom, poezija kiše je zaljevala pupljke u perivoju duše, a tijelo je plesalo ritmom neke nepoznate melodije i postajalo zvjezdani prah koji se provlačio kroz žudnju srca. Sjenica je u krošnji svijesti najavljivala svitanje, a trenutak je trajao lakoćom bezvremena. Otvorih oči i vidjeh obrise tvoga tijela u sunčanoj zraci koja se probijala kroz okna duše. Iluzija drevnog slikara je još titrala u sjećanju i ja naslutih nikada izgovorenu istinu. Ljubav nas odjeva svjetlosnim nitima bezgriješnosti i mi tada uranjamo u zagrljaj svetosti, osjećamo anđeosku nježnost svevremena i vjerujemo u sveto trojstvo vječnosti.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

Trag ljubavi u tragu života

Trag duše u tragu vremena, trag srca u tragu trenutka, trag ljubavi u tragu života, trag značajnost u tragu beznačajnosti prolaznosti, trag vječnosti u tragu konačnosti. Osluškujem kako svjetlost sklada sonatu od prohujalih dana, promatram kako zvijezde na platnu života crtaju otvaranje sedefaste školjke i kako prabiće u meni fotonima sreće ispisuje note o značajnosti beznačajnih sanja. Vidim kako sutonska zvijezda oblači haljinu satkanu od pjene iznikle iz kupke sreće, a daleka luna prosipa srebreni trag značajnosti u beznačajnost bezdana prohujalih tuga.
Osjećam trag prolivenih suza u dubini duše, ćutim beznačajnost prošlih strahova u kristalnom zamku svijesti. Na dnu nutarnjeg podmorja umiruća školjka porađa biser U zrcalu iza misli odraz simbola smrti, Memento mori. sjeti se smrtna si.
Zaustavljam se u ovom ovdje i sada, u trenutku bez tragova, u treptaju oka bezvremena, u hramu u kojem nema značajnosti i beznačajnosti. Na oltaru života gori svijeća i svojim plamenom briše trag tmine prošlih boli. Ovo je igra beznačajnih riječi, ples duše i njene sjenke u značajnom zagrljaju svjetlosti i tame, u trenutku spoznaje da su tragovi tuge i nesretnih stanja tek beznačajne stope na pješčanom žalu. Plima novih osjećanja osjećaja sadašnjeg trenutka briše beznačajni trag u pijesku nepostojanja. U ovom značajnom treptaju oka, u spoznaji snage ljubavi i vjerovanja sve beznačajno postaje značajno i ostaje spremljeno, kao neprocjenjivo blago, u riznici uspomena. Trag istinski življenog života u tragu vremena iskri kao zvjezdana staza u beskrajnosti našeg nutarnjeg svemira.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Jecaj tišine

U zagrljaju vremena, na platformi želja, na zaslonu duše začuh jecaj tišine. Zaustavljena u naručju sna osjetih blizinu, nježnost i toplinu sreće. Grad je uranjao u zlaćani oblak sutonske zvijezde, na obzorju su sjene igrale svoju igru sa strunama anđeoske lutnje,  koja je nježnim zvukovima gušila šapat zadnje slutnje. Bez početka i kraja tonemo u kristalnu kuglu povjerenja i pripitomljenim orkanom sa visova odlazećeg dana skupljamo olako razbacane krhotine davnih snoviđenja. Na oltaru trenutka dogorijeva svijeća prošle tuge i iz plamena se rađa ona davno zablistala iskra na nebu nadanja. U dubini pogleda se zrcale kristali snova, lučonoše sreće otvaraju nove staze kojima odlazimo u ovu noć bez mjesečeva srebra. Na pučini žudnji jedna svićarica razbija tminu i tišinom pozdravlja buđenje strasti u podmorju duše. Osluškujem jecaj vremena i pozdravljam povratak sjećanja na sva ugasla uzbuđenja, osjećam dlanove ljubavi na još mirnom srcu i nadolazeću bujicu podmornice novih osjećanja. Iz tvoj pogleda izranja mjesečev sjaj i budi zaboravljenu plimu osjećanja,  otvara već davno zatvorenu školjku na pješćanom žalu vjerovanja. Prakozorje iskri na horizontu svijesti, prebire po strunama tišine i svjetlosnom serenadom budi usnule zvijezde. Srce izranja iz nepostojanja i broji korake sjedinjenja u ovu tihu, bezglasnu zahvalu satkanu u plesnom stihu, u neispričanoj ali doživljenoj priči na platformi probuđenih želja, na pučini uzdrhataloj od novih snoviđenja.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

U krugovima svijesti

Na zaslonu duše vidim otiske koraka na stazi vremena, prolazim kroz pješćanu oluju neznanja i stižem u oazu smirenja, na obronke nekog još nepoznatog svijeta. Na pijedesatalu trenutka vidim sjenku anđeoskog bića, u krugovima svijesti naslućujem novi dan, dušom se širi svjetlost i odnosi me u san. Odajom tišine se blagost širi, ulazi u svijest, grli me toplina čarobnog daha i vodi na početak priče. Osluškujem vrtnju krugova svijesti, mudrost latica kozmičkog cvijeta se u osvitu ove nove zore, sjajem drevnih snoviđenja, pred očima srca iskri. Uranjam u to priviđenje, osjećam kako sjeme iz davnina u mojoj duši novim osjećajem klija, ćutim u sebi rast obiteljskog stabla, snagu korijenja pradjedova i slijedim njihov misaoni trag. U središtu središnjega kruga bdije Ljubav i prima me u svoj zagrljaj, dodiruje sumnjićavu svijest, budi dušu da srcem osjeti drhtaj joj drag. Na obroncima sna i jave začuh istine glas, tihu muziku koja se univerzumom od pamtivjeka širi, svjetlosnu budnicu koja razbija tamu nepostojanja, simfoniju sreće koja na buđenje čovjeka u čovjeku strpljivo čeka, da ga u novom praskozorju kad zarudi svjetlost danja uvede u ona stanja u kojima se život uistinu sanja.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Anđeo s četiri lica

San je, kaže se, jedna kratka smrt, smrt u kojoj duša beskonačnost beskraja i vječnost bezvremena svojom snagom tka. San je prvo slovo Kabale, Cantorov Aleph, san je Borgesov san o Alephu, san je kapljica u oceanu postojanja, kapljica u kojoj se početak i kraj, bez početka i kraja u zrcalima duše ogledava. Možda je to božanstvo, nebeski orao, ptica u kojoj su skupljene sve ptice svijeta, kugla u kojoj je središte svaka njena točka, a obodnica ne postoji ili je to anđeo sa četiri lica koji istovremeno gleda na sve četiri strane svijeta.

Neznamo što je uistinu beskonačnost, neznamo kako izgleda nebeska ptica, neznamo kako izgleda Anđeo sa četiri lica, neznamo od kojih niti su satkani snovi, ne znamo tko u noćnim tišinama simfoniju našoj duši svira, ne znamo tko slaže boje u sonatu od snova, ne znamo čija nas ruka uzdiže do nepoznatih visina i tajnovitih dubina, ali osjećamo da u snoviđenjima duša živi, da nas uvodi u beskonačnost i bezvremenost, da nam daruje krila, znamo da nas ona u tim trenutcima nesvijesti odvodi rijekom vremena u neka tek željena, samo naslućivana postojanja. Kada tonemo u duboki san tada tijelo miruje, a duša oblači halje satkane od pjene i lepršava kreće na svoj noćni bal, da u tajnovitim tišinama noći s nama proživi neki nedosanjani san, da u sjećanje vrati neki zaboravljeni dan. U svom treperavom biću ona snena lebdi prostranstvima željene daljine, na obalama životnog oceana osluškuje šum valova spavajućeg srca i po taktovima njinim pleše svoj ponoćni menuet.

Njen osmijeh tada poput goruće šibice pali srce i uzdiže ga kao plamene jezike koji obasjavaju zidove, šaraju ih čarobnim bojama i pretvaraju u vitraže kroz koje ulazli sunce u naš san.

Koriandoli svih boja lepršaju kristalnom dvoranom punom svjetlosti krasne, pjenušava kupka sreće puni san, širi mirise jasne da utonemo u beskrajne daljine, da u svom snoviđenju vidimo svijetlost tišine, da umjesto u zvijezdama među krijesnicama potražimo svog života nedokućene istine. U krošnjama prastarih platana, duša sa dušama zaspalih ptica razgovara, zvjezdanim slovima brevijar života piše, sa kapljicama zaostale kiše šapuće o poeziji vode, sa treperavim laticama ruža priča o nektaru mednom koji nam nudi kao sanjani lijek protiv svih nesretnih stanja i svih proživljenih tuga.

Na jastuku mekom tad osmijeh se širi, mi uranjamo u kristalnu kuglu bez kraja i početka, lebdimo unutarnjim svemirom, lutamo zvjezdanim stazama, osjećamo postojanje Alepha, živimo bezvremenost trenutka, susrećemo nebeskog orla, Anđela sa četiri lica, strahovi se pretvaraju u okuse medovine, u mirise nebeskoga cvijeća, u roj leptira koji se u dubini srca gnijezde i tada, umjesto krvi, tijelom vrije pjenušavo vino, nova snaga se rađa i mi u novom praskozorju volimo dan u kojem se budimo, volimo misli i sjećanja, dozvoljavamo srcu da diše.

http://sretan-treutak.blogspot.com/