Osjećanje osjećaja ljubavi osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame, vječnim plesom noći i dana. Tonovi mjesečeve sonate u ovom svitanju iznjedriše vilinsko biće iz mojih djetinjih snova.Vila ljubavi prebire po strunama nebeske harfe i pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote. U srcu titra sjenka žudnje za ostvarenjem drevnog sna. Simfonija svemira odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i duši ostavlja tragove vilinskih koraka. Zamire elegija u predklijetki vječnosti, gubi se ona duboka bol traganja za izgubljenom srećom, nestaju bodeži iz srži tkiva vremena. Rađa se ljepota kojom skladam odu proljeću i ljubavi. Osjećam poljubac sa mirisom majskih ruža koji ubrzava san, u duši ćutim tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala, iz srca vječnosti. U pepelu zapretene vatre na ognjištu želja vidim iskrenje novog sna, a na strunama svitanja začuh odu radosti. Pišem pjesmu nad pjesmama, sjedinjujem sve misli u jednu jedinu, za tebe čudesna ljepoto ove ljepote, za tebe uranjam u trenutak pokore. Koračam stazom prolivene svete krvi. Iza mene ostade oluja ruža, krabuljni ples utvara i labirint varljivih zrcala. Prođoh kraj čuvara vječnosti, vidjeh te shrvanog nepravdama, ponudih ti Veronikin rubac, obrisah kapljice bola sa tvoga lica da ubijem sve ljudske nesreće i u njinim dušama oživim sreću. U spiralnoj dinamici nebeskog vretena, u trenutku uskrsnuća na Maslinovoj gori vidim ljubav kako otvara kapije Raja i ubija tugu, gasi vatre noćnim morama i toplinom svojih dlanova topi santu leda, tu nemilosrdnu grobnicu sjećanjima. Na Elizejskim poljanama duše naslućujem nicanje pupoljaka neke nove sreće. http://sretan-trenutak.blogspot.com/
U oluji ruža osjetih matematičku simetriju fizičkoga tijela i ritam Bachovih sonata, u treptajima leptirića u srcu začuh Pitagorinu simfoniju nebeskih sfera, u tvom postojanju u sjećanjima vidjeh akustičnu sliku venerinog zlata, u sanjanom koncertu zvukova prepoznah mirise sa našeg staroga škvera. Sjetih se leptiraste galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje iskre na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini dnevnih zaduženja. Poželjeh dotaknuti strune nutarnje harfe i u sebi probuditi stare snove, da u zagrljaju uspomena, u glasu crne pjevačice ponovo čujem zov mladosti i ona davna nježna uzbuđenja.
To je trenutak u kojem odlutam stazama samo srcu znanim, putevima naših zajedničkih koraka, vrhuncima uspomena, krajolicima srca, pejsažima suncem duše obasjanim. Na misaonom vrancu tada jezdim lijepim sjećanjima, a onda slijećem na pučinu oceana snova i kao naša stara karaka, uplovljavam u mirne luke sretnog trenutka postojanja. U jednom tužnom trenutku se prestraših da te je život odnio u daleke vanzemaljske vode, tebe čuvara mladosti i sudionika mog vremena, tebe uzroka stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane. Za tebe mog suputnika snovima produžih prekinutu liniju u svemiru naznačenih staza, zbog tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, zbog tebe zakoračih u pustinjsku oluju strahova i sumnji i izdržah put do sanjanih oaza. Susreli smo se u zagrljaju bezvremena, još uvijek me miluješ kada se nove tuge zazrcale u kišama, kada zamirišu trešnje, jagode, grožđe i žute dunje, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama. Tada čujem sonatu od ljubavi i vjerujem u kraj naše još nedovršene, vidim je u tragovima duše, u stopama sanja koje su srcem osmišljene. Osjećam jednostavno ljubav.
Arthur Rimbaud je u 17- oj godini napisao svoju najpoznatiju pjesmu "Pijani brod", sažeo je život u poemu koja je nadživjela njegov kratki boemski vijek. U Rimbaud- ovoj pijanoj lađi se susreću ljudske duše i sjedinjuju sa sazvježđima, sa zelenim azurom oceana, sa modrim nektarom vremena, sedafastim obzorom svitanja i ljubičastom maglom sutona. U toj rapsodiji boja, sonati mirisa, simfoniji svjetla i suglasju osjećaja izranja Leviatan, tajanstvena morska neman koju pjesnik lovi u mrežu riječi i alkemijom slova je pretvara u tugaljiv stih. Tugovanje nad životom je slično baladi zapisanoj u kamenu. Tvrdnja da nam život izmiće iz ruku, slutnja da nas prijatelji izdaju, da se negdje sklapaju urote, da se život pretvorio u krletku punu besmislenosti je bijeg od sebe samoga, bijeg u nepostojanje puno zvukova opijela nad mrtvilom svijesti. Osluhnimo, zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, jer cjelina je uvijek više od sume njenih djelova, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo tu nemilosrdu vrtnju pijane lađe našeg postojanja u kojoj smo izgubili kormilo, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u svoju dušu, u kakvoću svijesti o sebi samom. Skupiti na jedno mjesto svoja razmišljanja, pokušati suglasjem osjetila i osjećanja osjetiti osjećanje bezimenih osjećaja, unutarnju vatru svoga postojanja. U posljednjem trenu, prije nego što naša pijana lađa izgubi kormilara i nasuće se na hrid usred oceana snova, postati svjestan sebe i drugoga. Zajedno uroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi da krene na svoj put oko sunca i doživi svoju sretnu ekliptiku. Cum sol oritur, stellae fugunt, Cum senectus oritur iuventus fugit... misli iz Ovidijevih "Metamorfoza" nam govore kako je sve blizu i sve daleko, kako se sve vrti u krug, u vrtlogu nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici vječnosti, u kopreni duše, u velu prijateljstva, u krugu ljubavi. Osjećam te drevne istine u dubini sebe i pitam se zašto dozvoljavamo da se naše životne lađe sudaraju u koridorima trenutačne tmine svijesti, zašto.........? Možda se odgovor krije u stihu, iz zbirke soneta Vesne Parun "Salto mortale" "A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i evo ja osjetih pod zamišljenom dugom apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše. Klatno sunčanog sata nad nama kaplje sreću zvjezdanim prahom, duginim bojama i vremenom ljubavi i prijateljstva. Pod klatnom sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji. Ona je tek neprestana opomena o promašenom trenutku, neproživljenom treptaju oka, nepruženoj ruci, nesaslušanoj boli, u neizgovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU. Odhodu gospari, odlaze prijatelji u vječnost bezvremena, a ne izgovorene riječi ostaju zabodene u duši kao Longinovo koplje, postaju gorke suze koje peku kao oganj, postaju bol, da, užasna, neizreciva bol.
Zaustavljena na vratima vremena, osluškivah rapsodiju sna i utapljah se u ljepoti tvoga neba. Bio je to trenutak potpunog mira, spokoja i sreće, u drhtajima nebeskih struna osluškivah suptilne note mjesečeve sonate, slušah kako srebrenkasta svjetlost predivnu melodiju svira, nježnošću plesa svjetlosti i sjena moje tužno srce dira i daruje mi harmoniju svemirske ljepote. U tom treptaju oka, nestade strah, ljutnja, tuga i na nebu zasja priviđenje iz drevnih vremena, predivna iluzija sa zvjezdanim dijademom u kosi otvori vrata akademije davnih vjerovanja. U čudesnom trenu zagrljaja nemira i mira, u dodiru noći i dana, u treptaju nebeskoga oka, u času kad mjesec odlazi, a sunce iz noćne tmine izranja, u zadnjem uzdahu tog oproštaja čujem šapat Uranije drevne, muze, kćeri Mnemozinine, proročice zvijezdanog kalendara i vidim je kako izranja iz rijeke sjećanja. Odlazeći u beskraj budećeg neba ostavlja mi trag ispisan zvijezdanim slovima, trag istine davno upisan u knjigu života, trag tkan odsanjanim snovima. U gradu sanjajućih knjiga udišem mirise limunova cvijeta i budim sjećanja koja me odnose u carstvo božanskog svijeta. Zagrljena toplinom tvoga postojanja u ovoj čudesnoj priči, u zvucima željenog svitanja, još snena uranjam u tišinu tvoga sna. Osjećam, ti si lahor dobre sudbine, ti si duša mojih snoviđenja, krijesnica koja guši jecaje tmine i u ovom modrom snu donosi okus vječno željene, vječno rađane, vječno sanjane blizine. Zagrli me svilenim velom satkanim od srebrenih niti naših zajedničkih snova. Ti znaš koliko duboko uranja nježnost tvoga bića u zjene moga srca, koliko je snažana vatra vulkana iz kojeg još uvijek suklja lava lijepih uspomena. Da, dragi moj pjesniče, ja sam ona koju tvoje svjetlo smiješta u Orionovo sazviježđe, ona ladarica koja je pjevala sonatu o ljubavi, ona djevojka koju su, jedne Ivanjske noći, u srebru mjeseca lutalice vile povele na vilinsko jezero na vrhu svijeta, da ja sam rapsod koji u tvojim samotnim noćima pjevuši rapsodiju sna. Zagrli me plamenom ognjišta na kojem smo djelili besmrtnosti vjerovanja. Zagrli me božanskim dlanovima, dodirni usne okusom i mirisom, iz elizejskog vrta, ukradenih trešanja, vrta u kojem smo slušali tišinu i dočekivali rađanje sunca na našem zajedničkom nebu. Zagrli me sjećanjima, dok budna na ležaju od ružinih latica sanjam pješćani žal na kojem smo gledali kako iz sedefaste školjke izrastaju biseri i slažu nisku sretnih trenutaka, kadenu koju još uvijek nosim spletenu oko srca. http://umijece-vremena.blogspot.com/
Poezija govori, šapuće, riše, poezijom se osjećanje osjećaja piše.
Pjesma je zrcalo pjesnikove duše, ona pjesnikovim srcem diše,
stih izranja iz odsanjanih snova, u njemu se iskre zvjezde,
njima pjesnici na Pegazu ka izvoru sreće jezde.
Pjesnikinja, poetesa, Shadowofsoul, sjenka njene duše je cvijet sa Kastalskog izvora. Čitajmo njene pjesme, one nam same govore jezikom muze poezije.
Osluhnimo šaptavu svjetlost vječnosti,
Erato nas poziva u sjenkin san.
Duše su izvršile izbor nad ljudima i jedna je odabrala mene. Pokretni most između dva svijeta, između jarke sadašnjosti i mračne prošlosti rastjeruje mrak zaborava.
Zar sam posljednja što mora osjećati sve titraje u tvom srcu?
Zar sam karika prvog i posljednjeg niza u koji uplićeš svoje prste i zar samo mene miluju tvoje riječi?
Pijem vodu iz tvoje ruke, a cvijet pokraj izvora uzalud pokušava dobiti malo sunca, kad ga kriju velike krošnje drveća.
Hoće li taj cvijet uvenuti?
Hoće li izdržati toliku tamu oko sebe?
Penjem se prema visokom brijegu gdje me čekaju neke dobre duše. I u velikom i u malom svijetu se događaju iste bitke, usponi i padovi.
Moj korijen se nalazi u tvojim rukama. Ti znaš kako ugasiti tu vatru i rastjerati tu tamu.
Predivna noć ustupila je mjesto ovom jutru u kojem se nalazim još umornija od jučer. Isto udaljena od svega, isto u potrazi za svim.
Zašto? ...jer nisi kraj mene. Niti ćeš to ikada biti.
Riječ je uvijek istina. Moja, tvoja, njihova istina. Izvan riječi je tama i gluhoća zajedništva. Pa neka riječi postanu djela, neka se tonovi ode radosti sjedine sa ovim stihom i postanu ljubav.
"Lijepa si zemljo moja, i skladna ko vodarica
S krčagom na glavi
Bijela stada i lađe na pučini
I zuj pčelinjaka i ulje maslinika
Volim tvoje svijetle pjesme i tužne
U kojima me majka zibala
Svjetlost tvoju-ovo proljeće što je moralo doći
Proljeće tvoje i naše.......
Dogodilo se prije početka vremena, dogodilo se da bi se dogodilo vrijeme, da bi se dogodio prostor, da bi se dogodila svijest svijeta i čovjek. Jedna je malena svjetleća točka, dotaknuta nevidljivom rukom sijača zvijezda, zatitrala i raspukla se čudesnom snagom u miliarde iskrica koje su zaplesale svoj vječni ples beskrajem božjeg sna i počele stvarati svemir. Iz prvog treptaja očiju božjih je zaiskrila točka u kojoj su se dotaknule svijest i podsvijest, dva suprotna pola našeg postojanja, ljubav, alkemijsko vjenčanje koje stvori prvi i osnovni prirodni zakon, zakon zlatnoga reza i zlaćanu spiralu, čudnovati spiralni pokret koji još uvijek stvara svijest univerzuma. Univerzum se širi, izrasta u lepezu, superstrune titraju, svijaju se u duplu spiralu i svojim plesom oblikuju prostor. Prva titrajuća iskrica postade struna i stvori drugu dimenziju, radius kružnice koja titranjem zlaćane spirale postade kugla. Prozračna kugla se kao balon širila, strune su titrale u njoj, grlile se, plesale i iz tog dinamičnog sjedinjenja se rodiše nove strune koje su plešući stvarale nove malene harmonične prostore, nove točkice. Milioni takvih malenih duplih bića plešući proširiše krug svog postojanja. U velikoj prozračnoj kugli zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život. Superstrune, ta dupla samostvarajuća bića, svojim neprestanim plesom izgradiše atome, sjediniše se u ćelije, izrastoše u molekule sjediniše se u sunce i velika plava kugla dobi toplinu i nove zakone. U vrtlogu nastajanja se odvojiše čestice i kao kristali zasjaše njenom površinom. Strune sunčeve svjetlosti se spojiše s tim kristalima. Iz te sinteze niknu zelena boja i izmješa se sa plavetnilom, a oko malene plave kugle nove strune zaplesaše svoj novi ples.
Plava kugla dobi plašt i njime se odvoji i postade prepoznatljiva u svijesti univerzuma. Tu u tom plavetnilu vode i zelenilu života strune zaplesaše svoj samostalni ples.
Ecce, pogledaj nastade zemlja. Autopoiesa, samostvarajući proces s početka priče, pređe u dinamički samoorganizirajući proces cijelog sustava i postade zakon koji je zavladao plavim planetom. Ecosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca. Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća.
Prvi pokret, aktus purus, autopoieza, postade samoorganizirajući proces iz kojeg se rađahu mora, rijeke, brda i doline. Tako se iz treptaja božjeg oka, iz prvog pokreta rodio plavi planet na kojem je pokret izrastajući iz sebe samoga stvorio čovjeka.
Vidim plavu ljepoticu kao na dlanu i uspoređujem ja sa Campanellinom utopijom, njegovom zamišljenom državom sunca.
Ona je podijeljena u sedam sfera, sedam kontinenata, a njome doista vladaju, iz prvog pokreta rođena, tri kneza, snaga, mudrost i ljubav i oni stvaraju vrijeme tu četvrtu protegu našeg postojanja i otvaraju nam puteve svijesnosti kojom bi, IZ LJUBAVI PREMA JEDINOM PLANETU NA KOJEM TRENUTAČNO MOŽEMO ŽIVJETI, trebali doista naučiti živjeti u skladu sa njenim zakonima.
Lijepa si zemljo moja, kao sloboda, kao oči
Tvojih junaka što i preko smrti gledaju
Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama
I kad ih vjetar češlja - oni pjevaju
I u grlu tvojih rijeka - oni pjevaju
I u pjesmi tvojoj - oni pjevaju
I u prkosu tvome - oni prkose
I u životu tvome - oni žive
I u istini tvojoj - oni su istina!
Volim te jer si otrla suze bijedi i svoju ljepotu
Čovjeku dala.
Jure Kaštelan
Iz ljubavi i s ljubavlju plavoj ljepotici, Zemlji koja nas hrani i njeguje, koja nam oprašta, koja se samo ponekada pobuni vulkanima, potresima, poplavama, njoj u čast napisah ovaj tekst kao znak ljubavi prema koljevci u kojoj sam rođena, kao znak istine o životu, kao znak ljubavi prema grudi zemlje u kojoj će prah iz kojeg sam nastala jednoga dana počivati.
Ne želim znati ništa drugo do istine o utapljanju u ljubičasti san i moći sadašnjeg trenutka. Zaustavih prolaznost svijesti i osjetih snagu ljubavi. Spoznah taj zastoj u vremenu, osjetih ga kao djelić vječnosti. Iz tmine bezvremena se iznjedrio dah i kao lepršavost Kairosovog bića zaustavio tijek rijeke vremena. Dotaknuh pramen svilenkaste kose i osjetih da stojim na međi između svjetlosti i tmine. Osjetih oslobađanje, iscjeljivanje rana, izranjanje iz okova same sebe. Oćutih spiralnu dinamiku nebeskog vretena, odjeljivanje i spajanje svakog djelića u cjelinu postojanja. Tajna, kojom nas moćnici trenutka stoljećima hrane, postade žudnja u koju sam oduvjek željela uroniti. Bila sam predugo tek pustolov pred vratima sna, tražila sam znak, kristalnu nit kojom bih se usidrila u luci spokoja na željenom otoku sreće.
Okrenuta prema istoku, ka onoj točki iz koje izranja praskozorje svijesti probudih se ponovo u ljubičastom snu o ljubavi. Na horizontu blješti rađanje istine, ti, ogrnut aureolom vječnosti, me pozivaš natrag u nedosanjani san. Dolaziš nečujnim koracima istine i brišeš tragove onih koji su željeli ucrtati imaginarne koordinate na našim jutrenjima. U lucidnosti zajedničke istine uranjam u tvoj pogled koji snagom snova briše sve druge dubine. Na obzorju ovog trenutka nebo zrcali ljubičastu boju vjerovanja i dokazuje da zagrljaj svjetlosti i tmine, duše i materije, dana i noći nije ubojstvo, nego izvor iz kojeg izranjaju kristali vječnosti.
Sretna sam jer danas uistinu mogu uroniti u istinu tog zagrljaja.
Riječi nose u sebi širinu vječnosti i moć sadašnjeg trenutka. U metemorfozama duše riječi postaju zrcalo u kojima se ogleda nepostojana dimenzija postojanja, dubina oceana ljubavi. U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti jedna te ista riječ ima tisuću lica kojima se prikazuje izgovorenim ili napisanim rečenicama. Srce proizvodi titraje koji se pretaču u čudesne simbole osjećanja osjećaja. Kada nam se pričini da nam nedostaju riječi za kojima bi šapat duše pretvroili u razumljiv govor zaronimo u ocean snova, odjezdimo ka nutarnjem nebu, slažimo slova satkana od bisernog i zvjezdanog praha, prelijmo ih rapsodijom boja, udahnimo im svjetlost našeg malog svemira. Dušograd, srcograd, srećograd, zvjezdograd, tugograd tada postaju riječi u kojima se zrcali ono inače neizrecivo.
Jedna jedina riječ može nemoć pretvoriti u moć, nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U dubini oceana ljubavi, u bezglasju šaputavih istina, među živim sjenkama sreće pronalazimo kristale u kojima vidimo tišinu, čujemo bol, kušamo tugu, dodirujemo sreću. U tom tajanstvenom moru sveopće ljubavi postoje razna bića, malena, velika, sramežljiva, hrabra, samozatajna i proždrljiva. Tu plivaju i psi čiji ugriz ne popušta, kažu stručnjaci. On traje mjesecima, godinama potvrđuju neki. Dijagnoza "pareza nevus facialis" tvrde oni bez diplome neurologa. Znatiželja me odnosi u ocean snoviđenja. Pružam dlan uplašenim, dresiranim psima, darujem im lijek protiv strahova i osjećanje da su subića s kojima dijelimo ovaj komadić vječnosti. Volim susretati delfine koji svojim osmjesima krase tajnoviti arhipelag želja, slušati pjev sirena i dodirivati mekano tkivo snova. Tada svakodnevne riječi dobijaju drugačije značenje. Postaju slike u kojima se ocrtavaju duše onih koje susretah na svom putovanju ovozemaljskim stazama. Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu životne knjige i upisati novu riječ, onu koja simbolizira prijateljstvo? Što je prijateljstvo? Vječni dijalog srodnih duša, Panteon iskrenosti, zlatna škrinja u koju pohranjujemo tajne? U jednom sudbonosnom susretu, neoprezno otvorih srce i isplakah bol vjerujući da će, tek iz srca iznjedrena, škrinja ostati zauvijek hermetički zatvorena. Vjerovanje, vječnom sanjaru sanjaru radovanje. Škrinja je ipak otvorena, ali tek toliko dugo da se iz nje iznjedre moje tajne, a onda odmah zatvorena da u njoj ostanu skrivene tajne sjenke duše koja ju je otvorila. Prijateljstvo je za mene svetinja koja ne smije biti žigosana izdajom. Osjetih titraje srca, dotaknuh zlatnu škrinju sa ostatkom njenih pohranjenih tajni, zatvorih je hermetički i spoznah da u njoj nedostaje srž istinskog prijateljstva. Srž "prijateljstva"se razvodnila kapljicama žudnje za priznanjem i pretočila u ubitačne riječi virtualne optužnice.
Sada vjerujem u izreku da su nam neki ljudi poslani u život s razlogom, sada znam da je u našem genetičkom kodu upisano rodoslovlje porijekla, sada znam da svojim odabirom određujemo smijer plivanja kroz ocean snova.Zlatnu škrinju sa njenim, "samo meni" povjerenim, tajnama pohranjujem u najdublji dio oceana ljubavi, zaustavljam sjećanja na trenutak susreta s njom i osluškujem šapat vječnosti. Iskustvo nas uči da iz iskustva nismo ništa naučili. Ta već otrcana fraza je složena od jednostavnih riječi koje u ovom trenutku postaju znamenje, signali koji pozivaju na oprez pri sljedećem susretu sa strancem.
Hvala ti dušo moja, hvala ti što si me naučila da je život tek hazarderska igra svjetlosti i sjene. Slijedim šapat vječnosti. U oceanu ljubavi se krije srž istine, uranjam u tu lakoću postojanja, osjećam ples duše i njene sjenke i sretna sam.
Iz buketa uspomena se širi miris sudbine koja me obdarila sretnim trenucima postojanja na stazi ka zvjezdama. Srce pamti oluju ruža i mjesec u kojem se zrcali smirenje oceana snova. Došao si ogrnut svjetlom u času kada se gase oči neba i velika zvijezda izranja iz tmine neprospavane noći. Pričinilo mi se da vidim rađanje zlatnog doba. Sunce se zrcalilo u tvojim očima, a sa tvojih usana je tekla medovina i pretakala se u moje srce. Bio je prvi dan mjeseca ruža, u perivoju snova se otvoriše pupljci ljubavi. U auri tek naslućenog dana osjetih dah buđenja i misli se skupiše u krijes osjećanja osjećaja. Danas se prisjećam tog trenutka i vjerovanja da je vrijeme prodanih duša prošlo.Kotač života je zarotirao ritmom sreće. Vrijeme nas je obgrlilo kristalnim nitima i odnijelo u vrtlog nebeskog vretena. S neba je kapao zvjezdani prah i krajolik trenutka je postao Arkadija. Da izvan tog našeg Raja prodane duše još uvijek postoje nisam vjerovala, ali jedno novo iskustvo me naučilo da ponovo zatvorim okna duše i budem opreznija u propuštanju neznanaca na elizejska polja naše svakodnevice. Zatvorih vrata izgubljenom vremenu. Iza njih je ostalo lijepo sjećanje koje pretačem u tugaljivu uspomenu. Maj se već nazire u silueti aprila u odlasku. Mirisi mjeseca ruža najavljuju smiraj oluje i pozivaju na plovidbu pučinom života s oprezom u svijesti.
Ne vjeruj Danajcima ni kada darove donose šapat vječnosti se zrcali u ovom jutrenju. Smiješi mi se tugaljiva uspomena, drvena statua koja me kao Trojanski konj prisjeća na uljeza koji je dokazao da prodane duše još uvijek postoje.
Mazohistički gledam tog njemog svjedoka rađanja i umiranja jednog prijateljstva i svjesno proživljavam bol, puštam ju da proteče ponornicama tijela i izroni kao snaga ozdravljenja iz vrulje osjećanja osjećaja.
U tišini ovog svitanja, u dubini očiju boje sna se ogleda sjenka moje tuge, a iz oceana snova izranja kristalna suza s kojom nestaju tragovi prodane duše u mojim uspomenama.
Srce pamti, srce u sebi krije titraje iz vremena oluje ruža u kojoj se pitalo odakle dolazi ljepota i uznemireno tražilo puteve ka sreći. Srcem danas šapućem srcu svakog čovjeka, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj svoje dobrote i rastjeraj sve oblake tuge nad hridima ljudske strahote. Kapljicama strasti gasi žeđ ožednjelima na izvoru nespoznate dobrote, pokaži put tragačima bisera što izgubljenu sreću traže i na vratima duše ne osjećaju snagu vječne straže. Svim toplim dahom osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju i od svjetlosnih zrnaca u dubini svojih duša tminu stvaraju. Srce, ti čudesna galijo puna ljudske dobrote, usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez ljubavne toplote. Postani sunčana oaza u pustinji bijelih snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj tugom isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova, budi srce tužnom srcu u osjećaja pustari. Budi Noina Arka u vremenu oluje ruža i misaonog potopa, zaustavi bolne urlike svih onih koji ne znaju da je ljubav blaga u svom postojanju, da je ona eliksir svim bolestima, da je melem svakoj duševnoj rani, svećenica svakoj sumnji, liječnica svakoj tuzi. Srce drago postani golub mira i s bijelom golubicom spokoja sjedini strune neosjećanja u spoznaju ljepote i lakoće postojanja. Ne dozvoli ljutnji i bijesu da razaraju kristalni zamak u kojem ljubav vjekuje, obuzdaj podivljale vrance na stazama daleke prerije i uvedi ih pripitomljene na Elizejske poljane duše na kojima dobrota stoluje.
U jednom nedeljnom svitanju, na granici sna i jave, uzdrhtala od tuge, istrgnuta iz trenutka postojanja ona, uznemirena novom stvarnošću, izađe pod koplja dnevne svjetlosti. U igri svjetla i sjene ugleda sjećanja, vjerne međaše vremena. Stajali su ukopani kao olovni vojnici iz neke druge priče. Zastave, kojima su obilježavali taj tužan trenutak buđenja, su visile na pola koplja i zatvarale puteve svjetlosti do vrata njenoga srca. Na njihovim rukama se umjesto praskozorja zrcalio mrak proteklih dana i gasio puteve ka povjerenju. Potražila je odgovor u plamenim jezicima vatre jednog prijateljstva koje je dogorijevalo siluetom tisuća pitanja. Tišina tog nedeljnog dana se razbijala na strunama harfe anđela čuvara i uranjala u dubinu duše. U koridorima uspomena je zavijao bjesan pas koji je trgao zadnje komadiće vjerovanja. Na zaslonu njenih nutarnjih očiju su se redala slova nabacane mržnje koja je kristale krvi pretvarala u zeleni led očiju kojima je vjerovala. Srce je otkucalavo samo svoje probne odkucaje i čekalo novi rafal bijesnila. Stigao je gaženjem po cvijetnoj livadi perivoja koji je bio njegovan uzajamnim povjerenjem. Mislila je. Danima su izmenjivale maliove, šezdesetak dnevno, danima su djelile tajne i tkale nevidljive niti zajedništva u jednoj istini koja je očito bila samo njena. Dan prije iznenadne paljbe optužbi dobila je pismeno priznanje da joj je "jedina" prijateljica u koju ima povjerenja. A onda, kao grom iz vedrog neba, preokret. Revolucija svijesti ? Pranje prljavog rublja na sajmištu taština, odavanje tajni jezikom kumice sa placa, ograđivanje od svega što je ikada napisala, razbijanje kristala koji su izrastali iz virtualnog prijateljstva i doživjeli svoj vrhunac u odajama doma njene majke. Stajala je omamljena sjećanjima u tajnovitom vrtu sjećanja. Aprilski vjetar je donosio miris proljeća i tek procvalih ljubičica. Pred oknima duše se vrtio film njihovih susreta. Na dlanovima osjeti čvrstinu stiska njene ruke, čvrstinu koja odaje snagu karaktera. Razgovarale su gledajući se u oči. Imala je osjećaj da ti smaragdi zrcale istinitost prohujalog vremena. Na granici između jučer i sutra, u trenucima sjete, ona danas čita njene davne poruke i osjeća bol, tupu bol koja zaustavlja dah. Jezajem tišine ona zamoli anđela čuvara da tužna sjećanja odnese u rijeku zaboravai potopi ih u nezaustavljivoj bujici prolaznosti i bezglasno reče,
"Bilo je lijepo dok je trajalo, za sve lijepo ti hvala draga prijateljice."
Niz obraz joj se otkotrljala suza i pala na laticu ruže iz vremena poezije prijateljstva.
Lara's Theme je pjesma o ljubavi. Zatvaram taj dio vremena u uspomene i zaboravljam tugaljivu istinu ispisanu u sjećanjima. Zlato se iskri u sunčanoj zraci i šapuće istinu o porijeklu svjetlosti. U arboretumu sjena odzvanja zenit vječnosti i odnosi nas na izvor na kojem uronismo u krug ljubavi i postadosmo biverzum bezvremena. Pitam se je li ovo san ili java ili je tek kristalna suza vremena u kojoj se zrcali prošlost i sanja budućnost. U titrajima nebeskih sfera prepoznajem rapsodiju boja i čujem sonatu ljubičastog sna, vidim Atlantidu izgubljenu u oceanu davnih utopija. Uz mene koračaš ti, nevidljiv, ali osjetljiv dušom vjetra koji mi mrsi kosu i miluje sjenu mjesečeva sjaja na mojim obrazima. U bisernim suzama sedefastog horizonta spavaju razlomljene linije sudbine i čekaju buđenje suđenice koja će utakati nova križišta na stazama stvarnosti. Maštovitost tvoga uma izranja iz sjećanja i crta konture jedne nove istine. U dalekoj zemlji ispisanoj na stranicama Pasternakove knjige ljubav podnosi udare sjevernog vjetra i u zaleđenoj dači otaplja trenutke straha i strave. Uranjam u priču o trganju carskog znamenja i koračam dalekom stepom ka susretu u ljubičastim snovima. Probijam se kroz sniježnu oluju i izranjam na sunčanoj strani ulice grada u kojem je ljubav proklijala proljećem. Zaustavljam se na tračnicama tramvaja zvanog čežnja i ne dozvoljavam da se odigra kraj ispisan na pergamentu svijesti. Sa asfalta nas ljubav odnosi u renesansni perivoj davnih snoviđenja, a tonovi vječne melodije nas sjedinjuju sa trenutkom u kojem praznina postaje punina postojanja. Zlato se iskri u sunčanoj zraci i šauće istinu o porijeklu ljubavi.
Čarobna je ova noć u zagrljaju mjesečine dok zvijezde vilinsku muziku čovjeku daruju. Plameni jezici nebo miluju, usnule perunike ivanjsku moć snivaju, lahor u krošnjama baladu puše, a uzdrhtaloga srca blagdan ljubavi slave sretne ljudske duše. Čovjek treptajem oka i drhtajem srca leprša po blještećoj cesti i pita se sneno koju od Ladarica će u ovoj čarobnoj noći sresti? Uz jezero sreće iz dlana mu kristalne kapi piju srna i lane, a njegova zaljubljena duša čeka da jutro nove ljepote svane. Usnulo lišće kroz tišinu noćne sjete o ljubavi nježno šušti, sa nazirućim svitanjem tajno šapuće o ljubavnom žaru dnevnoj svjetlosti u kojoj se skrivaju života gušti. Duša u zagrljaju Ivanjske noći čovjekovo srce bezvremenu otvara, daruje mu trepravost nebeskoga žara, šapuće mu romorom osjećajne ponornice da sve tuge zaboravi, da osjeti snagu vječne sunčeve zaručnice, da uroni u ljepotu ljubavnog plamena, u tok rijeke vremena, u tijek svoje svijesti žuboravi. Miluj me nježno šapuće mu vrijeme, okupaj se u božanskom vinu, neka ti u sretnome trenutku uvijek nove zvijezde na duše tvoje nebu kao nove istine sinu. Osluškujem snena ovu Ivanjsku baladu, ladarice mi šapuću slijedi tvoga unutarnjeg sunca trag, svjetlosni zagrljaj tvome srcu blag, treptaj vjetra snova što mrsi ti kosu, i nosi te ovim željenim beskrajem sretnu i bosu. Čujem glas tek iznikle trave, cvrkut nebeskih ptica i sjedinjujem se sa osmijehom vremenskoga lica. Ostajem u zagrljaju Ivanjske noći zauvijek mlada i živim baladu koju ljubav sklada. U tijelu se novi kristali množe, izviru tek probuđeni sokovi, dokazuju koliko ljubav duši i srcu darovati može, koliko se ljepote zaiskri na otvorenom dlanu u samo jednom srećom okupanom danu. Osjećam treptaje leptirovih krila, ubrzane otkucaje dugo uspavanog bila, ljubavni zagrljaj, radost i srca smijeh spoznajući da u sretnom trenutku ne postoji grijeh. Ljubav ne prolazi trnovite staze jer na zaljubljena srca dobre vile paze, svaki trn na putu ka sreći svojim nevidljivim tijelima zgaze. U svitanju sjanom ove kratke zemaljske noći osjećam Dianine, te čuvarice mjesečeva hrama, moći. To čudesno božansko- vilinsko biće toplinu duši dariva, svojim zagrljajem srce od ljubavne boli iscjeliva, šapuće mu samo lijepe bajke, budi ga toplinom dlanova svojih poput brižne majke.
U praskozorju sna osjetih milovanje svete krvi, dodire dnevne svijetlosti i vidjeh umiranje zvijezda u beskraju nebeske milosti. Sretan trenutak, treptaj oka, istina, ljubav, vilinski dah, nevidljivo zdanje ili tek zvjezdani prah? Vilinski san u kojem nevidljiva ruka prebire po tipkama nebeskog klavira i simfoniju vilinskog sna svira. Tonovi skladani od struna osjećajne svile šire se dušom kao treptaji leptirovih krila. Uzdrhtala duša u knjizi života ucrtava biserima slova, ona drevna slova iz sedefa školjke, piše slova uvijek nova. Na svjetlosnom putu pupoljci se nižu, to cvjetaju ruže i šapat vječnoga života iz vrulje ljubavi novom kapljom stiže. Duša moja sa sjenkom svojom o ljepoti snova tajnovito romori, dok srce gromovima prijeti, ljubav sjenkom sreće žubori. Sunce se kupa u izvoru ljepote, u vječnom zagrljaju vala i pjene svjetlosnim mačem razbija sve prošle tužne i nesretne sjene, Gordijski čvor, klupko zaostalog straha, svojim udarcima ruši, da sve zvukove duše, tužno zavijanje nutarnjeg vuka guši, da nebo pod kišom zvjezdane prašine, u sjaju meteorita pronađe u životu onaj dio puta, one staze po kojima sretna, snena i radosna sjenka duše naših praotaca luta. Tu susrećem ljepotu, sjenke, lica uzdignute glave, srodne duše koje slobodu života i svaki, treptaj oka slave. S usana vrelih poljupci se šire, vječni zvuci ljubavnog govora, a nad srcem se znak pobjede iskri spleten od Dafninog lovora. Istina, trenutak pobjede nad onim što nazivah nepostojeće, snaga srca, šapat sreće, dokaz da je u duši vječno proljeće, ljubavni žar, kap rose na latici ruže, kristal neba na cvijetu perunike, sunce u zrncu pijeska, a život čudesan i snen se u sjenki svake duše snom o vilinskome svijetu bljeska.
Sunce se pojavilo na horizontu. Bijela golubica izroni iz sunčevog traga. Mladić ubere plavi cvijet. Perunika otvori latice do kraja i iz njene krune se na svilenim krilima uzdignu prekrasna mlada žena očiju boje svitanja sa sunčanim svjetlom u kosi. redivna djevojka vilinskoga sjaja, vila svitanja, ljubičasta Zora prelijepoga lika, sa sunčevim zrakama uranja u dan, planina je postala prava rajska slika puna cvrkuta probuđenih ptica. Milovanjem nježnim ona se oprašta sa srebrenim mjesecom i rosom dodiruje perunike u travi, rastvara im latice u buket pravi. Vilinskim rukama miluje nebesko sviralo i svjetlosnom muzikom nježno budi još usnulu šumu dok je pegaz odnosi u nebsko carstvo da tamo sa sestrama u zimskim noćima krasi ugao plavetnoga beskraja. Na njenom putu iskre se boje, cijeli dugin splet jer jutarnja rosa u most se pretvara kojim Pegaz zoru odnosi u nadzemaljski svijet. Ostaju tek sjećanja na čaroliju svitanja, probuđeni jeleni i srne sva skakutava zemaljska bića osluškuju buđenje života i sretni uranjaju u sunčani dan.
Umalenoj šuminavrhusvijeta, oblakomskrivano, suncemokupanopostojimjestonakojemvjekujevilinskadobrota. Uz jezero kristalnoga sjaja, smaragne ljepote, sjedi vila mala svjetlošću zlaćanom obasjana, vjetrom milovana, sjedi čudesno biće, biće nit boginja nit žena, treperava i snena trepravo lijepa jedna vila malena. Stoljećima odolijeva ljubavnome zovu trstenice tajnovitog Pana, osmijehne se sretno i zapjeva pjesmu što ju je kao pastirica pjevala pastiru, u onom davnom vremenu sjetnom. Djevojka vilinskoga glasa, danas Ladarica prelijepoga stasa, s neba skida zvjezdani prah i prosipa ga jezerom sreće da u svakom svitanju zaiskri njegov smaragdni sjaj. Jedne je noći skitnica mjesec prosuo snagu svoje moći i iz vjekovnoga sna probudio pastira poklanjajući mu oblik treperavog leptira. Vila i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme ljubavnih snova, trepravi, lepršavi i sneni, malena vila i leptir, krenuše u zagrljaj šumskoga zova. A galija istakana od svile, od tkiva drevnih snoviđenja plovi oceanom već davno zaboravljenih želja. Na jezeru smaragdne boje, lepršavost ustreptalih krila slijedi svjetlost vječnu i svjetlošću svojom lakoću postojanja kroje.
Rođeni iz svjetla, svjetlom ovjenčani, djevojka i mladić satkani od nebeskoga tkiva izrasli iz svilenkaste opne malenih leptira stajahu na hridi velikoga mora, oslobođeni prokletstva nekog zloga vilenjaka, zakoračiše u san o postanku svijeta. http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/2008/02/duga.html
Stojim na oltaru života i govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da ne probudim sebe, da ne probudim tebe iz ovog dugog, lijepog sna. Promjenio si se ljubavi moja, ali ja volim tvoje promjene, volim tvoje godine, volim srebro u tvojoj kosi, volim bore osmijeha na tvom licu, volim znakove života na tvom čelu, jednostavno volim te i od tebe ne očekujem ništa jer
s tobom u sebi
imam sve,
ljubav ljubavlju okrunjenu,
ljubav ljubavlju osviještenu,
ljubav ljubavlju rođenu,
s tobom u sebi ljubavi
imam jednostavno ljubav i
osmjeh na licu,
sreću u očima,
radost u mislima,
snenost u srcu,
vječnu kupku radosti,
pjenu vječne mladosti,
ratnicu vječne svjetlosti.
Mogu je dotaknuti,
mogu je milovati,
mogu je darivati,
u njoj se skrivati,
na njenom ramenu
cijeli život snivati.
Ljubav je dan u kojem se sretna budim, golubica mira u srcu, kristali neba zraku, vjetar u krošnjama starih platana, zenit života, purpur zapadnog neba, beskrajni plavi ocean u kojem Helios Selenu sniva dok zvjezdana prašina igrajući se s mjesecom dragulje noćnoj kupoli dariva. Ljubav je lepršava košulja svilena, biser na obrazu, vera na ruci, kadena na vratu, kadena kojom je ljubav u srcu zauvijek usidrena. Ona je i postelja bijela, to paperje sneno na kojem se sretna budim i grlim ljubičasto svitanje, grlim ga nježno i još uvijek zaneseno i šapućem život je jednostavno ljubav.
"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulicama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavno ljubav."
Jednostavno ljubav,
šapućem suncu dok
grlim svitanje,
kličem u vjetar i
moj glas se kao
Narcisova ljubavnica,
kao besmrtni Eho
širi kopljima dnevne svjetlosti,
nestajući u beskraju,
u zenitu sna,
u sunčevom zagrljaju,
u radosnoj kupki sreće.
A onda se u sumrak,
sjajem večernjice, ljepotice neba,
čuvateljice ljubavnog zova,
braniteljica ljubavnih snova,
sretna vraća u moja njedra.
Dok se pale oči neba, a vjetar jeca pjesmom, Za mrvu tvoje ljubavi ja molim te, govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, šapćem da tebe, ljubavi moja, iz ovog dugog i lijepog sna ne probudim.
Da, život je jednostavno svijet ljubavi!
